Točno dvije godine i osam mjeseci nakon profesionalno izvedene otmice usred Beograda, na Fruškoj gori, u nedalekom Srijemu, pronađeno je tijelo nekadašnjeg predsjednika socijalističke Srbije i kasnijeg protivnika Miloševićevog režima Ivana Stambolića. Gotovo tisuću dana trebalo je da se dokaže ono što su mnogi tvrdili još krajem kolovoza 2000. godine – da je Stambolić likvidiran po nalogu vrha tadašnje srbijanske vlasti. Odvjetnik obitelji Stambolić Nikola Barović i Odbor koji se posvetio otkrivanju istine o nestanku uglednog Miloševićevog protivnika, na čelu sa Živoradom Kovačevićem, u javnim su istupima podgrijavali nadu da bi slučaj Stambolić ipak mogao imati sretan epilog. No, kako je vrijeme odmicalo, a zid šutnje vlasti, pozvanih da daju odgovore na postavljena pitanja, postajao sve veći navodeći na zaključak o brutalnom smaknuću, Stambolić je s jedne strane postao simbol zahtjeva građanske Srbije za pravnom državom, a s druge neoboriv dokaz društvenog karcinoma generiranog iz Miloševićeve okoline.

Trebalo se, dakle, dogoditi ubojstvo premijera Zorana Đinđića da se tek onda počne urušavati cijela piramida Miloševićeve strahovlade zadržana i u strukturama nove vlasti, te počnu otkrivati počinitelji mnogobrojnih zlodjela iniciranih iz voždove rezidencije na Dedinju. Treba, doduše, biti na oprezu prerano zaključujući da će biti moguće u jednom hipu počistiti svo smeće koje se u susjednoj državi nagomilalo tijekom Miloševićeve vladavine. Nema, naime, takvog »usisivača« koji će pokupiti baš svu nečistoću. Ali, »led je krenuo« a njegovi učinci, čiji će krajnji doseg dakako zavisiti od trajnosti elana tamošnje aktualne vlasti, mogu biti poučni i za Hrvatsku.

Najprije, obračun sa zločinačkim skupinama nakon Đinđićeva ubojstva, koji je za posljedicu imao razjašnjenje mnogih političkih ali i drugih kriminalnih »misterija« uključujući i onu sa Stambolićem, pokazuje da svaka vlast ako ima želje i odlučnosti može stati na kraj svakoj zloglasnoj Hidri. Ako je to moguće u Srbiji, gdje se zadnjih petnaestak godina vladajuća garnitura okružila zločinom i svojski se trudila proizvoditi ga, istovremeno »preparirajući« javno mnijenje da mu se ni ne pomišlja suprostaviti, zašto ne bi bilo moguće i u Hrvatskoj, ma koliko, prema tvrdnjama stranih eksperata, hrvatska mafija bila poput dječjeg vrtića u odnosu na srbijansku.

I drugo, Hrvatskoj za njen razvoj treba stabilna i demokratska Srbija. To nije fraza već gola činjenica potvrđena, između ostalog, tijekom razvoja Europske unije koja je jačala što su se više razvijali dobrosusjedski odnosi njenih članica i što je na svojim granicama imala sve manje problema. Ako je i samo djelomično istinita teza o povezanosti hrvatskog i srbijanskog podzemlja, našto upućuju i glasine o organizaciji bijega notornog Milorada Lukovića Legije, koja je bolja no što je suradnja vlasti dviju zemalja – to je dodatni razlog da i hrvatska vlast dâ svoj doprinos reakciji na uočene probleme. Sve u cilju daljnje stabilizacije prilika u zemlji i njenom okruženju, kao preduvjeta istinski demokratskog i gospodarskog razvoja.