Jedanaesti dan rata u Iraku prisiljava Amerikance da se ponovo prisjete svoje stare zamisli. Naime, pričuvni plan operacije »Iračka sloboda« predviđa da se u rat, ukoliko on potraje, uključe i svi američki saveznici, osobito oni koji su izravno i bez rezervi podržali jednostrani napad na Irak. Amerikancima će u narednim tjednima na bojištima trebati svaki njihov vojnik. Da bi se od održavanja pozadine i logističkog lanca što više oslobodili ne samo američki nego i britanski vojnici, Bush je »zatrubio« u pomoć svim »koalicijskim partnerima« širom svijeta. Tako Južna Koreja u Irak treba poslati vlastite vojne postrojbe (inženjeriju, sanitet, vojnu policiju), Japanci ratnu mornaricu, Australija možda još 5000 do 10.000 vojnika u borbenim postrojbama (pješaštvo, lako topništvo), Filipini pripadnike policijskih snaga za nadzor javnog reda i mira i sl.

Talijanske oružane snage (216.000 vojnika) sudjelovale su u Prvom zaljevskom ratu 1991. godine s ratnim zrakoplovstvom. Zbog ovog rata, talijanski premijer Silvio Berlusconi proglasio je u subotu izvanredno stanje. Amerikancima bi sada na području Basre i u središtu Iraka dobro došlo 20.000 do 30.000 talijanskih vojnika, prije svega onih iz motoriziranih formacija kopnene vojske. Te postrojbe imaju vlastitu protuzračnu obranu i veliki broj borbenih i transportnih helikoptera. Talijani bi nadzirali putove, mostove, predgrađa gradova u kojima se još povremeno javlja otpor, sudjelovali bi i u raspodjeli humanitarne pomoći i kontaktima s lokalnim stanovništvom.

Iste zadaće čekale bi i španjolske vojnike. Nije španjolski premijer José Maria Aznar išao u goste na privatni ranč Georgea Busha samo zato da ga tapša po ramenu. Morao je obećati i nešto konkretnije. U sadašnjoj situaciji, Talijani i Španjolci bi pomogli Amerikancima tako da na suptilan način obrade sunitsko i šijitsko stanovništvo koje s njima nikada u povijesti nije imalo neugodnih iskustava (za razliku od Britanaca u kolonijalno doba i Amerikanaca u zadnjih 12 godina).

Bushova administracija traži i podršku srodnih konzervativnih vlada u Nizozemskoj i Danskoj. Obje su zemlje aktivni sudionici međunarodnih snaga prvo u Unproforu, onda u SFOR-u i na koncu u KFOR-u. Nizozemci bi u Irak otišli s pješaštvom i ratnim zrakoplovstvom (imaju oružane snage od 49.580 vojnika), a Danci od svojih 22.700 vojnika mogu u Irak poslati 100 do 150 tenkova »leopard« (njemačke proizvodnje), jer su im posade vrlo dobro izvježbane.

No, u Nizozemskoj javnost prevrće očima kada čuje za borbene operacije u inozemstvu (nizozemski vojnici su među ostalim uprskali Srebrenicu 1995. godine i sve u vezi s tim pokoljem Bošnjaka), a u Danskoj rat nije osobito popularan, posebice zato što mnogi Danci i danas pričaju kako su grozno živjeli u Drugom svjetskom ratu (»umjesto maslaca, svaki dan su morali jesti margarin«) pa im je slanje vojnika u iračke pustinje, močvare i gradove iz kojih isijava neprijateljstvo i mržnja prilično neshvatljivo.

Drugi zaljevski rat doista je pun neočekivanih obrata, pa tako nemoguće kod Amerikanaca preko noći postaje moguće. Zašto onda ne i bugarski, rumunjski, češki, slovački i ini sektor u Bagdadu, kada on jednom bude zauzet. Nešto slično viđeno je davno u Koreji kada su Amerikanci u zauzimanju Pyongyanga i oslobađanju Seoula (činili su to nekoliko puta od 1950. do 1953. god.) trebali šaroliku vojsku: uz uvijek lojalne Britance i Australce, u pomoć su im stigli vojnici i časnici iz Turske, Grčke, Tajlanda, Filipina, Novog Zelanda, Južne Afrike, Etiopije, Kolumbije, Indije, pa čak i »žandari« iz - Luksemburga.