Vjesnik: 01. 04. 2003.

Pravila utrke tek se trebaju odrediti, a ona je odavno počela

Čini se da se hrvatske stranke mogu udružiti samo u strahu. Kakvu? Čini se da nacionalni konsenzus sve stranke imaju jedino o bojazni. Kakve? Veliki strahuju da nisu dovoljno veliki, mali da su manji nego što jesu, a oni nevažni da će birači i javnost napokon shvatiti da su nevažni

ANDREA LATINOVIĆ

Predizborna kampanja u Hrvatskoj počela je davno prije najave izbora, koje većina političkih stratega, ali i analitičara, očekuje već najesen. »Čišćenja« po velikim strankama (čitaj: HDZ), plakati, svakodnevne konferencije za novinare na kojima stranke izlažu svoje stavove o svemu i svačemu, kao i očitovanja o »nacionalno važnim« pitanjima, samo su »predigra« nesmiljenoj političkoj borbi. A ta je borba zapravo započela određivanjem okvirnog datuma izbora i »ubacivanjem« u hitnu proceduru novog izbornog zakona, o kojemu će se u Saboru žestoko raspravljati već u tjednu koji je pred nama.

Odmah nakon toga u javnom, ali i onom za smrtnike nevidljivom, dijelu Sabora laktovima su se počele graditi pozicije u utrci na 180 (?) dana. Po ritmu utrke u njezinu početku, na idućim bismo parlamentarnim izborima mogli vidjeti i neke rekorde, ali i neočekivane rasplete. Primjerice, koalicije donedavno zakletih ideoloških neprijatelja mogle bi postati prava politička »moda«.

Kakve god se, međutim, kadrovske križaljke i kombinatorike rade, politički će akteri zacijelo javnosti podastrti dobre razloge za obnavljanje mostova preko još do jučer »nepremostivih« ideoloških provalija.

Čini se da se hrvatske stranke mogu udružiti samo u strahu. Kakvu? Veliki strahuju da nisu dovoljno veliki, mali da su manji nego što jesu, a oni nevažni da će birači i javnost napokon shvatiti da su nevažni. Stoga se u paničnom transu traže oslonci u ovim, za političare mučnim, predizbornim vremenima. Jer, bilo da su pozicija ili opozicija, ipak su zadovoljni tamo gdje jesu. Ne mora se mnogo raditi, sinekure su osigurane, fotelje gotovo zacementirane, povlastice velike, a plaća, što je najvažnije u državi s više od 380.000 nezaposlenih, redovita i izdašna.

Zbog toga su svi naši političari, s koje god strane političke arene dolazili, izvrsno naučili svoje uloge i neumorno ih ponavljaju. Vrijeme je to kad se zbog »prevrtljivog« naroda, koji lako može zaboraviti sve dobro što je »za njega« vlast učinila, a zapamtiti sve ono loše, može ostati bez plaće. A kamo bi onda većina njih mogla otići? Na burzu?!

Mate Granić i Đurđa Adlešić, prvi u testiranju javnosti, iz vedra neba najavljuju koaliranje. DC i HSLS, koji se u svom novom sastavu tek trebaju potvrditi na izborima ili su najnervozniji od svih ili žele na vrijeme testirati svoja biračka tijela. Što god se krije iza ovog DC-HSLS-ova izletavanja pred građane, jasno je da bi ova koalicija prije tri godine bila matematički nemoguća. Prisjetimo se, tada još homogeni HSLS bio je žestok kritičar tada homogenog HDZ-a, a neki od HSLS-ovaca i dan-danas, kada govore o bivšoj vlasti, redovito upotrebljavaju sintagmu »najcrnje vrijeme HDZ-a«. A nije li upravo DC nastao iz tog i takva HDZ-a?! No, iskusne političke ribe Granić i Adlešić znaju da im je najava koalicije izvrsna i besplatna reklama u medijima, jer će se to potom danima analizirati i komentirati. A krenu li kola nizbrdo, za raskid i promjenu partnera ima vremena i nikad nije kasno.

S druge strane, veliki HDZ »čisti« i posljednje potencijalno »destruktivne« elemente (svi koji ne slijede naputak šefa stranke i uskog stranačkog vrha) te se sprema sa »umnim jedinstvom« stranke ući u oštru i »mušku« borbu sa samozatajnim SDP-om. No, naivno bi bilo i pomisliti da SDP nema asa u rukavu. Ipak, valja reći da će ta stranka, unatoč trenutačnom padu rejtinga, moći računati na velik postotak glasova zahvaljujući i nekim, prema sudu javnosti, dobrim potezima: autocesta do Splita gradi se užurbano i bez većih problema, mirovinska je reforma završena, a olakšan nam je i ulazak u mnoge europske i svjetske institucije.

Glavna je dvojba tko će politički preživjeti a tko ne, a to, na sreću, ne ovisi ni o HDZ-u ni o SDP-u. Tu su i stranke koje, iako možda male, samouvjereno ulaze u utrku, ne očekujući bitnu promjenu svoje pozicije, poput HSS-a, HNS-a, HSP-a i IDS-a. Oni su opušteni jer znaju da »veliki« moraju trgovati s njima ako žele vladati državom. Pitanje je samo koliku će cijenu svojih dionica ponuditi na ovogodišnjoj burzi. HSS i HNS donose, naime, dosta glasova, ali i tvrdu cijenu partnerstva, određenu uglavnom pozicijama u vlasti koje sa sobom nose čistu gotovinu. IDS i HSP imaju manje zahtjeva, ali svoju ulogu možda shvaćaju »preozbiljno« pa postavljaju neugodna pitanja, a to ih čini manje poželjnima za partnerstva.

Što se ostalih stranaka tiče, možda će se građani s njima morati »oprostiti«, no u tom će slučaju »umrijeti« samo imena stranaka, a njihovo članstvo bi lako moglo uskrsnuti u nekim novim-starim partnerstvima. Ipak, za početak valja pričekati još koji dan i vidjeti kakav će izborni zakon izglasati narodni tribuni. I to je, naime, svojevrstan presedan: pravila utrke tek se trebaju odrediti, a utrka je već odavno počela.