Slobodna Dalmacija: 01. 04. 2003.
Irak i Vijetnam
Duško ČIZMIĆ MAROVIĆ
Kad je rat u Iraku već počeo, mnogi su, pa i ja, izrazli nadu da "neće dugo trajati". Kako radi žrtava u Iraku, tako i radi posljedica u svijetu! No onda je postalo izvjesno da će rat biti ili vrlo dug ili nezapamćeno krvav - a lako je moguće i jedno i drugo! Stoga mi u glavi opasno sviće kako je želja da invazija na Irak potraje što kraće vrlo perverzna, protivna takoreći svemu do čega mi je, oduvijek, stalo.
Još u prvom razredu naučio sam stihove "partizan sam/ tim se dičim/ to ne može biti svak/ umrijeti za slobodu/ može samo div-junak". Odakle mi onda ideja da bi većina Iračana više trebala voljeti tuđina i njegove pametne bombe nego vlastitu slobodu i vlastitu djecu? Pred bombama će se većina sakriti, manjina će pripucati, ali koji će Iračanin bombe pozdraviti kao prvi korak u demokratizaciji Iraka?
Kad sam se osjećao najpametnijim i najjačim, divljao je rat u Vijetnamu. Da je Nixonova Amerika u Vijetnamu bila poražena, svak je od nas smatrao i svojom osobnom zaslugom! Za upad u Irak Bush ima puno manje opravdanih razloga nego što ga je SAD imao za intervenciju u Južnom Vijetnamu. Odakle onda to da i najkritičniji međ
u nama priželjkuju brz kraj rata? Zašto se mi današnji ne usudimo ni poželjeti da Bush bude poražen?Na pragu mojih pedestih počeo je Domovinski rat. Nije bilo lako prihvatiti da je civiliziranije povesti rat za hrvatsku državnu slobodu nego ga - radi žrtava, radi zločina, radi demokracije - izbjegavati pod svaku cijenu… Saddam nema ni obzira ni dilema: "ne zanima me ništa što se danas piše o meni, nego samo ono što će se o meni govoriti za 500 godina"…
Bush nas sve tretira kao "nedovoljno razvijene Amerikance" - i ništa mu ne možemo. Osim uskratiti pristanak! No to uopće nije ni malo ni nevažno. Što bi se, naime, dogodilo ako u ratu, koji većina muslimana doživljava kao egzistencijalno ugrožavanje, budemo molili samo da se što prije okonča? Zar potpuni gubitak slobodarskog refleksa na kršćanskom Zapadu ne bi označio početak vjerskog rata, makar samo u dušama?