Predsjednik Sanader digao je HDZ iz mrtvih, Sanader je čovjek koji će našu stranku vratiti na vlast, Sanader, Sanader, Sanader... Predgovornici predsjednika HDZ-a na brojnim stranačkim skupovima upravo se natječu u tome tko će Sanaderu pripisati veće zasluge za činjenicu da je HDZ ponovno najjača hrvatska stranka s dobrim šansama za izbornu pobjedu. I sam Sanader potiče takvu idolatriju neprestano ističući da je sadašnje vodstvo HDZ-a na čelu s njim konsolidiralo stranku nakon potonuća 3. siječnja.

No, u relevantnom IRI-jevom ispitivanju javnog mnijenja samo se devet posto glasača HDZ-a izjasnilo da će glasati za tu stranku primarno zbog vodstva i predsjednika HDZ-a. Za Sanadera je jednako poražavajući podatak da bi ga tek 18 posto ispitanih rado vidjelo na mjestu premijera. Dakle, ni svi birači HDZ-a, njih 22 posto po IRI-ju, nisu sigurni da je Sanader najbolji mogući nasljednik Ivice Račana. Istodobno, povoljno mišljenje o šefu HDZ-a ima čak i manje ispitanih nego o, primjerice, Anti Đapiću.

Iz svega se lako može zaključiti kako je fokusiranje HDZ-a isključivo na Sanadera, građenjem njegovog kulta ličnosti, sasvim pogrešna izborna strategija. Sanader se nikako ne može mjeriti s Franjom Tuđmanom koji je konstantno bio znatno popularniji od HDZ-a. Više od 50 posto pristalica HDZ-a koje danas podržavaju tu stranku čine to, prema IRI-jevom istraživanju, radi njezinog programa. Oporbenog programa vladajućoj koaliciji koju žele smijeniti.

U posve drugačijoj poziciji je predsjednik DC-a Mate Granić. On je svojevrsni fenomen jer je treći političar po popularnosti, a najpoželjniji je kandidat za premijera. Stranka mu, pak, dobija samo tri posto glasova. Potpuna personalizacija predizborne kampanje DC-a stoga je jedina logična opcija.