LONDON, 31. ožujka (Od Vjesnikove dopisnice) - Mnogi uvaženi komentatori posipaju se ovih dana pepelom, priznajući da je rat u Iraku krenuo drukčije nego su se nadali. Amerikanci i Britanci su očekivali da će svojim super-inteligentnim raketama i bombama za tren zbrisati strateški važna Saddamova uporišta, a možda i samog iračkog diktatora. Potom su kanili kopnenom ofenzivom brzo pomesti ostatke obezglavljenog iračkog vojnog aparata. No, brzo se pokazalo da od planiranog munjevitog rata, koji bi trajao možda tek šest ili sedam dana, neće biti ništa.

Američki predsjednik George Bush nije, istina, nikad javno obećavao tako kratko ratovanje. No, izraelski tisak tvrdi da je Washington uvjeravao vladu u Tel Avivu kako će vojna invazija Iraka biti gotova za samo pet dana. Iz Pentagona su, pak, stizale povjerljive procjene da bi, u najboljem scenariju, najsuvremenija oružja u povijesti ratovanja trebala srediti stvari za šest dana. Vijesti s terena govore, međutim, da su događaji krenuli drugim putem. Amerikance i Britance dočekao je otpor koji ih je iznenadio i oblikom i žestinom.

Iračani su ponešto naučili iz svog vojnog debakla u »Pustinjskoj oluji« pa ovaj put i ne računaju da se nadmoćnijem neprijatelju mogu ozbiljnije suprotstaviti svojom vojnom silom. Vojno najvažniji Saddamov oslonac ovaj put nisu elitne jedinice Republikanske garde nego paravojne snage fedajina, koje sukob ubrzano pretvaraju u gerilsko ratovanje.

Sve u svemu, čini se da ova invazija na Irak ni po čemu neće biti repriza »Pustinjske oluje«. Taj raniji rat protiv Saddama vjerojatno je kod Amerikanaca i Britanaca stvorio lažno uvjerenje da će i ovaj put stvari teći jednako lako. Pretjerano optimističnim pokazao se i američki tajnik za obranu Donald Rumsfeld koji je vjerovao da se rat velikim dijelom može dobiti oslanjanjem na najsuvremenija oružja, poput precizno navođenih zračnih bombi i raketa.

Američki državni tajnik Collin Powell zagovarao je, međutim, upotrebu jako premoćne vojne sile, a isto je tražio i glavni zapovjednik na terenu, američki general Tommy Franks. No, posljednju riječ imao je upravo Rumsfeld koji je htio manje, lakše i pokretne kopnene snage od oko 250 tisuća vojnika, barem 100 tisuća manje nego su predlagali drugi. Sada kada stvari počinju zapinjati, Rumsfeld se čini američkom političkom figurom kojoj bi rat mogao najviše naškoditi.

Američko-britanske snage na jugu Iraka napreduju prema Bagdadu mnogo sporije nego se očekivalo, no stvari ni na sjeveru ne idu sasvim po planu. Odbijanje Turske da Amerikancima ustupi svoj teren za lansiranje kopnenog napada na taj dio Iraka bio je težak udarac, jer je time u početnim napadima stavljena izvan akcije Četvrta divizija - jedna od najjačih u američkoj vojsci. I tu se jednim od krivaca smatra upravo Donald Rumsfeld koji nije htio čekati da američke trupe, koje nisu mogle udariti i iz Turske, stignu na poprište drugim putem.

Osim vojnih, pogrešne su, čini se, bile i neke obavještajne procjene na koje su se oslanjali američki stratezi. »Eksplozija radosti pozdravit će naše vojnike«, tvrdio je tako zamjenik američkog tajnika za obranu Paul Wolfowitz. No, eksplozije koje su britanske i američke vojnike dočekale u Iraku nisu imale nikakve veze s radošću. Procjene o tome da će Iračani stranu vojsku dočekati kao osloboditelje od Saddamove vlasti potjecale su od iračkih disidenata u inozemstvu. Njih je bez pogovora prihvatio američki vojni vrh, ignorirajući upozorenja CIA-e da stvari neće teći baš tako glatko.

Prema zapadnim obavještajnim izvješćima iz samog Iraka te na temelju izjava dezertera, proizlazi da Iračani vjeruju da Amerikanci zapravo ne žele ukloniti Saddama Husseina, nego ga samo oslabiti - slično kao ranije u »Pustinjskoj oluji«. Amerika se običnim Iračanima čini svemoćnom. Ako bagdadskog silnika nije uništila 1991., zašto bi to htjela sada, razmišljaju prosječni građani.

Misleći da će opasni i okrutni Saddam i dalje ostati na vlasti, teško će se odlučiti na ustanak protiv njega, ma koliko na to računali američki vojni planeri. Irački Kurdi i šijiti digli su se, istina, 1991. protiv Saddama, nakon što ih je tadašnji američki predsjednik George Bush stariji pozvao na pobunu. No, potom im je Amerika uskratila podršku, povukla se iz Iraka i ostavila ih na cjedilu. Kurdi i šijiti to nisu zaboravili i teško će se još jednom dati nagovoriti na istu stvar. Uz sve to, svaka invazijska vojska izaziva i prirodan otpor pučanstva - pogotovo kada počnu padati bombe koje ubijaju domaće civile. Mnogi Iračani ovoga trena svojim glavnim neprijateljem ne smatraju Saddama Husseina, nego Amerikance i Britance.

U islamskom svijetu Saddam ubrzo stječe reputaciju »junaka« koji se odupro Americi. Rat se počinje komplicirati i vijestima da Sirija Iraku šalje naoružanje. Amerikanci također tvrde da u Iraku već djeluju stotine iranskih dobrovoljaca iz korpusa Badr, koje je istrenirala i opremila Islamska revolucionarna garda iz Irana. Bilo kako bilo, prijetnja Bagdada - izrečena još prije početka rata - da Irak raspolaže samoubilačkim odredima, ne zvuči više ispraznom. No, stvari nisu stale ni na tome. Militantna palestinska grupa Al Qudus objavila je da je u Irak stigao prvi val njezinih dragovoljaca-samoubojica da »ispuni svetu dužnost obrane arapske i muslimanske zemlje«. Vijesti govore i o dolasku dragovoljaca iz raznih arapskih zemalja koji su voljni nositi oružje za Saddama. Sve u svemu, rat protiv Iraka zakomplicirao se za Ameriku i Britaniju na mnogo neočekivanih načina.