U političkim i intelektualnim sporenjima o ratu u Iraku navode se brojni argumenti, ali se najmanje govori o žrtvama. I kada ih se spominje taj glas najtiše odjekuje. Koji put i samo zgražanje nad nevinim žtvama jednog u nizu ratova doimlje se licemjernim (dramatično upozorenje Europske komisije da pola stanovnika Basre nema pristup vodi), jer smo već sutra, »pritisnuti« novim problemima i novim događanjima, u stanju zaboraviti na sve one koji su najčešće uzalud izgubili živote.

Ne treba ići tako daleko, čak u Irak, da bi se dokazalo da je problematičan odnos prema žrtvama i dio naše svakodnevnice posljednjih desetak godina. Braneći se pred Haškim sudom balkanski krvnik Slobodan Milošević nije se u proteklih godinu dana niti jednom rečenicom, pa ni riječju osvrnuo na žrtve primjene njegove politike. Pa ni ovih dana kada nova srbijanska vlast obavlja masovnu premetačinu zemlje, privodeći u zatvor na stotine kriminalaca stasalih u vrijeme rata i ogrezlih u krvi diljem Hrvatske, BiH, Kosova pa i same Srbije, doznajemo sve o zločincima, ali nema spominjanja njihovih žrtava. Nedostaje odraz u ogledalu, makar simbolični pijetet prema onima koji su se našli na putu zločincima.

Dakako, žrtve su u drugom planu i u Hrvatskoj. Obilježavanje godišnjice pogibije policajca Josipa Jovića na Plitvicama pokušava se koristiti za političke obračune živih, pa tako i Jovićeva i sve druge ratne žrtve padaju u sjenu dnevnih kalkulacija i kalkulanata. Istovremeno, protestni skupovi zbog procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj bilježe konstantu. Suđenja u Karlovcu i Splitu imaju dodirnu točku sa suđenjem u Rijeci. I oni koji su u Karlovcu i Splitu slavili oslobađanje optuženih i oni koji su u Rijeci protestirali protiv presude, kao i javnost u cjelini, potpuno su zaboravili na žrtve. Ili su im se pak učinile nevažnima. No, bez obzira na načelne i manje načelne sporove jesu li krivci kažnjeni ili ne, činjenica je da ljudi ubijeni i da žrtve kao i oni koji ostaju iza njih imaju svoja prava.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava jedna je od onih organizacija, u našoj zemlji svakako među najznačajnijima, koja je pojedinca – žrtvu uvijek imala u prvom planu. I kada se sada poslije deset godina postojanja te udruge građana, koji su stavili svoj obraz u zalog zaštite nemoćnih, pitamo bi li Hrvatska bez nje drukčije izgledala odgovor je nedvosmislen: bez HHO-a i drugih sličnih organizacija bili bismo bešćutniji, dopuštajući da se žrtve rata i nepoštivanja ljudskih prava tretiraju kao brojevi ili besprizorni a ne kao ljudi.

Ako politička pragmatika ili svakodnevna životna utrka od nas čine robote koji zaboravljaju da braneći prava svakog pojedinca zapravo branimo i sebe, kojemu se koliko sutra može dogoditi ista sudbina, dobro je imati ljude i organizacije poput HHO-a kojima je doista stalo, i do žrtava i do ljudskih prava. Žrtva ogoljena od svih natruha nema ni nacionalnosti ni vjeroispovijesti ni etničko ili rasno podrijetlo. Ona je prije svega pojedinac, ljudsko biće s kojim se, kada se nađe u srazu s moćnima, jednostavno treba solidarizirati i kojem treba pomoći.