Na ocjene nezavisnih analitičara stratezi koalicije ovih dana uvrijeđeno odgovaraju kako nikakva zastoja nema niti će ga biti: sve je normalno, brzina napada varira od slučaja do slučaja, ali savezničke snage napreduju sukladno očekivanjima. Možda bi takav zaključak i mogao stajati ako bismo mjerili vrijeme od pokretanja kopnenih snaga SAD-a u Iraku do njihova razmještaja na prilazima Bagdadu. Međutim, prvotno postavljeni cilj operacije trebalo je realizirati za nekoliko dana, u gorem slučaju za nekoliko tjedana, što se očito nije dogodilo. Dapače, brzina invazije, na razini strategije, pokazuje bitno odstupanje na štetu koalicijskih snaga. O čemu se radi?

Napredovati s glavnim snagama u dubinu Iraka više od 500 kilometara, a na početnim uskim i osjetljivim položajima na ulazu u Irak imati vrlo jake protivničke snage (slučaj Basra) posljedica je bahatosti, sulude želje da se protivnik pomiri s porazom već na samom početku akcije. Snage koalicije teško da imaju jasan i obećavajući odgovor na pitanje kako dalje. Još im je manje poznato koliko će sve to trajati, nije čak izvjesno ni to hoće li se barem približno ostvariti početni cilj invazije.

Ljutili se politički i vojni vrhovi koalicije ili ne ljutili, perspektiva invazije je neizvjesna čak i u elementarnoj domeni. Netko bi mogao reći da se ovakav zaplet ipak nije mogao predvidjeti. Utoliko gore, jer ako se aktualna situacija nije mogla predvidjeti, onda je sama odluka da se ide na Irak bila pogrešna, pa se valjalo odlučiti za jedan od modela mirnog rješavanja krize.

Zato bi pitanje "kako dalje?" zapravo trebalo preformulirati u pitanje "kako natrag?": kako, naime, spasiti ono što se još uvijek može spasiti? Naravno, nitko, pa ni ja, ne očekuje od Busha i njegovih suradnika da odjednom postanu razboriti.

Kako dalje? Na to pitanje nema odgovora koalicija, ali ni Saddam Hussein. Koalicija i dalje misli da će uglavnom napadima s distancije srušiti njegov režim, a Hussein računa da mu se isplati ratovati do posljednjeg Iračanina. Apsurd do apsurda.