Prije prošlih izbora više od godinu dana bilo je poznato kako će stranke nastupiti, da li samostalno ili u koaliciji, i što nude. Nema dvojbe da je ta jasnoća pridonijela i opredjeljivanju birača. Sada pak mnogo toga nije poznato

Nakon što su se godinu dana prepucavale nudeći svaka svoje rješenje, stranke su se konačno suglasile oko jedinog logičnog raspleta: prolongiranja postojećeg izbornog zakona. Tako bar tvrde čelnici njihovih parlamentarnih klubova. Kada već nije bilo konsenzusa oko potrebe stručne analize postojećeg zakona i eventualne njegove promjene shodno potrebama hrvatske države i društva na nešto duži rok, ovim je usuglašavanjem barem izbjegnuta šteta. Odustalo se od političkog »nasilja« nekoliko stranaka i nametanja jednog modela kojim ostali neće biti zadovoljni, svi su najavili odstupanje od pokojeg amandmana i dogovor je nadomak realizacije.

Pravila se, dakle, manje-više znaju. Razmjerni izbori u deset izbornih jedinica daju šansu prodora u Sabor svakoj stranci ili koaliciji koja na određenom prostoru može sakupiti i nešto manje od desetak posto glasova. No, kako je važno i pobijediti, odnosno participirati u vlasti, tek sada će biti zanimljivo promatrati hoće li se i kakve kombinacije stvarati. I nije u pitanju samo cijeli niz manjih stranaka, od DC-a i HSLS-a preko Libre do HSLS-a i HSP-a, kojima izvan koalicija »vise« parlamentarni mandati, nego su tu i one veće stranke, kojima od procjena da li se pred biračima pojaviti sami ili u koaliciji s drugima zavisi ukupan izborni rezultat. Krenu li »manji« u očekivano okrupljavanje, mogli bi se zamisliti i »veliki«, SDP, HDZ, HSS i HNS, koji su do sada uglavnom naglašavali samostalni izborni nastup.

Dosadašnja istraživanja javnog mnijenja, naime, malo stranaka ohrabruju na soliranje. Razlike između njih nisu nepremostive (ni 21 ili 22 posto glasova za HDZ nije impresivno), a uz to postoji ogromna biračka vojska koja ili taji za koga će glasati ili još nije načistu s tim kome dati prednost, odnosno da li uopće prošetati do birališta. Koliko god svi tvrdili da sljedeći izbori nisu »povijesni«, ulog je ipak prevelik. HDZ-u se otvora šansa da se vrlo brzo vrati na vlast, a vladajuća koalicija na čelu sa SDP-om, ne ponovi li uspjeh s početka 2000., nikada neće prežaliti što nije imala priliku dovršiti najavljeni i započeti posao.

Vremena za formuliranje potencijalno dobitnih strategija, međutim, sve je manje. Prije prošlih izbora više od godinu dana bilo je poznato kako će stranke nastupiti, da li samostalno ili u koaliciji, i što nude. Nema dvojbe da je ta jasnoća pridonijela i opredjeljivanju birača. Sada pak mnogo toga nije poznato. O profiliranju bloka lijevog centra, predvođenog SDP-om i HNS-om, počelo se govoriti još u proljeće 2001. kada su Ivan Jakovčić i IDS izašli iz Vlade nudeći tada alternativu »jačanju desnice«. SDP i dalje prvenstveno računa na vlastite snage i moguću postizbornu suradnju s HSS-om i HNS-om, a odnosi s IDS-om i PGS-om mu nisu idilični, HNS se premišlja između samostalnog nastupa s mogućnošću postizborne suradnje sa SDP-om i HSS-om i stajanja na čelo grupacije u kojoj će biti LS i regionalci...

Na centru je nejasna pozicija Libre, ali i definitivno usmjerenje Bančevih liberala, dok je nedavno pompozno najavljena predizborna koalicija DC-a i HSLS-a demantirana i prije negoli je dobila medijski zamah. Na desnom centru se čini da je zamah HDZ-a unekoliko splasnuo, jer stranka za koju je najizvjesnije da će na izbore krenuti samostalno nikako da krene u sustavnu kampanju s jasnim programom. Nejasno je do kraja i što kane učiniti Pašalićev Hrvatski blok i HSP, jer jakog partnera za suradnju će teško naći, a samostalno će plesati na žici izbornog praga.

Ukratko, birači trenutno niti imaju pravog uvida u to koga će birati niti kakav će im program biti. Sve vodi na zaključak da će opet carevati »improvizacija« i buka predizbornih kampanja u kojima će se štošta obećavati, često bez i minimalnog pokrića. Možda je to šansa za one političke grupacije, ma kako male bile, koje prve preuzmu rizik (nešto se od toga nazire kod Pašalića, ali je pitanje njegova dometa i stvarne težine hipoteke koju vuče za sobom, i najavljuje u Bančevim istupima kada je u pitanju LS) i krenu u sustavnu kampanju dokazujući i svojim programima i profilom političara koji ih zastupaju da donose nešto novoga. Takvi bi doista, budu li uporni i uvjerljivi, mogli probuditi i mobilizirati birače sve sklonije izbornoj apstinenciji i zaskočiti samouvjerene »velikane«.