Još kao guverner Bush je najavio da će srušiti Saddama, a vojno planiranje je prethodilo političkom traženju modaliteta koji bi dao međunarodno-politički placet ratu s Irakom

Das Recht muss nie der Politik, wohl aber die Politik jederzeit dem Recht angepasst werden ("Pravo se nikada ne mora podređivati politici, ali se politika u svako doba mora podrediti pravu.") - pisao je prije dva stoljeća filozof Immanuel Kant, misleći na preduvjete vječnog mira. Ono što se do jučer zbivalo u UN-u, a danas u Iraku, je odbijanje američke politike da se podredi međunarodnom pravu. Nakon 11. rujna 2001. američki su političari zaključili da međunarodno pravo nije više u stanju štititi Ameriku od globalnog terorizma pa stoga ono više i nije vjerodostojno za utvrđivanje američkog prava na borbu protiv terorizma i "otpadničkih država", koje ih podržavaju ili drže oružja za masovno uništenje.

Takve interpretacije nemaju pravnu logiku već jedino političku volju za nametanjem novih pravila igre. Na teroristički je način ubijeno nekoliko američkih predsjednika ali to nije završilo derogiranjem američke vladavine prava niti odbacivanjem američkog ustava. U svom ratnom obraćanju naciji Bush je kazao da će Iraku donijeti slobodu kao da se rat vodi u ime filozofije. Kako o ratu razmišljaju filozofi pokazao je Kant. Bush ne može donijeti slobodu, koja je uvijek i svugdje unutarnja stvar svake osobe i naroda, on može unijeti tek neoliberalizam kojim globalno potkapa i svoje zapadne saveznike poput Francuske i Njemačke. Rat u Iraku je među ostalim i rat između američkog i međunarodnog legitimiteta. Otuda glavni sraz nije među civilizacijama (zapadnom i islamskom) nego među geoekonomskim paradigmama. Za sada je prednost na strani Amerike jer je prva i mnogo aktivnije krenula u demontiranje starog međunarodnog legitimiteta i projiciranje vlastitog kao modela novoga međunarodnog legitimiteta. Svijet vodi politiku appeasmenta prema Bushu i priželjkuje da rat bude što kraći samo da bi njegova sramota bila što manja.

Sve je počelo mnogo ranije i tajnije nego što su javne i formalne diskusije o tome svjedočile. Prošle godine u travnju, na sprovodu Kraljice Majke Tony Blair je pitao australijskog premijera Johna Howarda, kanadskog premijera Jeana Chretiena i novozelandsku premijerku Helen Clark bi li se pridružili napadu na Irak pod američkim vodstvom. Clarkova i Chretien su to odbili. Šef te američko-britansko-australijske koalicije George Bush se odlučio za ovaj rat još kao guverner Teksasa, izjavivši u siječnju 2000. da će ako postane predsjednik SAD-a ukloniti Saddama. Njegovi stranački inspiratori već su 1998. to tražili od Clintona, a među 40 neokonzervativaca koji su potpisali takvo pismo Clintonu bili su i današnji glavni arhitekti ovog rata: ministar obrane Donald Rumsfeld, njegov zamjenik Paul Wolfowitz i zamjenik ministra državnog sekretara Richard Armitage.

Predosjećajući neratnu orijentaciju Novog Zelanda i Kanade, član obrambenog odbora koji savjetuje Busha Newt Gingrich još 6. veljače 2002. na svom lobirajućem putovanju u Australiju izjavio da nije bilo slučajno da su samo SAD, UK i Australija imale u Afganistanu "boots on the ground" (čizme na zemlji). Već se tada u vojnim krugovima znalo da je Afganistan samo stanica na putu za Irak. General Tomy Franks je pet mjeseci kasnije brifirao Busha o koncepciji napada na Irak.

Iz ovoga je vidljivo da je vojno planiranje prethodilo političkom planiranju pronalaženja modaliteta koji bi dali međunarodnopolitički placet ovom ratu. Australijska je vojska, počašćena da se nakon 11. rujna mogla uključiti u kapacitete američkog vojnog planiranja, započela s pripremama za rat u Iraku mnogo prije nego što se o tome raspravljalo u parlamentu. To otkriće pripada uredniku za nacionalna pitanja tjednika "The Bulletin" Tonyju Wrighteu.

Umjesto miru šansa se dala preventivnom ratu. Za pripremanje rata Bush je potrošio 2002. godinu. U rat je morao krenuti ove godine jer mu tako nalaže politički kalendar, budući da se ne kreće u predizbornu kampanju i rat istodobno. Najvažniji razlog zbog kojega je poveo ovaj rat je taj da je to - mogao. Domaća ga je politika podržala, a međunarodna politika mu se nije željela suprotstaviti. "Rat za razoružanje Iraka" kako glasi njegova najnovija inačica - prisiljava Saddama da se sam razoružava ispaljivanjem municije. Koalicijske "pametne bombe", međutim, ne opamećuju Saddama a opsada Bagdada nastavlja se kao opsada Troje. Zasada ti suvremeni Trojanci ne vjeruju da je ova zubata demokracija onaj poklon koji bi novim Grcima mogla otvoriti kapije grada.