Petnaestog dana rata Amerikanci nastavljaju sa svojom starom taktikom. Njihove manje, ali odlično naoružane oklopne, mehanizirane i motorizirane kolone zaobilaze sve gradove koje su Iračani dobro utvrdili. Prodirući iz dva smjera (jugozapad i jugoistok) američke prethodnice stigle su do Bagdada na udaljenost od 30, 20 i samo 10 km izbijajući i pred glavnu iračku zračnu luku »Saddam Hussein«. To furiozno prodiranje uz borbu (tenkovi i samovozni topovi pucaju u pokretu) prati stalna potpora iz zraka.

Na tisuće strijela odapinjanih neprekidno od strane tri reda streličara pobile su ili ranile više od polovice vitezova prije nego što su stigli do engleskih pješaka i malobrojne konjice.

Slično revolucionarno dostignuće u vojnoj taktici Amerikanci su demonstrirali 1991. godine u Prvom zaljevskom ratu, a sada ta iskustva još više eksploatiraju. Kada kopnena vojska, čak brojčano slabija od protivnika ima vlastitu leteću oklopljenu konjicu (jurišne helikoptere), onda se može upuštati u rizične prodore i u otvorene okršaje u polju, a da ne ulazi u naseljena mjesta koja će naknadno čistiti drugi strateški ešalon koji treba stići kao pojačanje s juga Iraka i eventualno sa sjevera. Gotovo dvije trećine pogođenih iračkih ciljeva na tlu pripisuju se djelovanju jurišnog zrakoplovstva.

Obaranje »Apachea«, »cobri« i drugih teško naoružanih borbenih helikoptera ne ide kako su to zamislili Saddam i njegovi generali, pa su Iračani prešli na rušenje transportnih helikoptera. Glavna meta su im američki teretni višenamjenski helikopteri tipa UH-60 »blackhawk«. Oni su za Amerikance vrlo značajni jer znatno povećavaju pokretljivost njihovih brigada i divizija. »Blackhawkovi« mogu sami prebacivati svu lakšu opremu i terenske automobile i po 600 km u jednom letu (skoku).

Saddam je povećao nagrade za što brojnije obaranje helikoptera svih vrsta. Na cijeni je uz »Apache«, upravo »blackhawk« jer kad jedan padne, uz posadu gine i još 10 do 12 vojnika koji se na taj način prebacuju do prednjih položaja. Iračka protuzračna obrana počinje shvaćati što im se sručilo na glavu. I »blackhawk« i »Apache« imaju povećanu otpornost na oštećenja streljačkom vatrom. Oni mogu letjeti još najmanje 30 minuta nakon pogotka kraka rotora granatom od 23 mm, rezervoari za gorivo automatski se gase ili odbacuju nakon pogodaka zrnom kalibra 12,7 ili 14,5 mm, dok standardno iračko streljivo cal. 7,62 mm ruskog porijekla ne škodi puno donjem dijelu trupa.

Američki palubni lovac bombarder F/A-18 za dnevne i noćne napade čini veliku štetu Republikanskoj gardi (po svakom naletu ispušta između 7,7 do 8,5 tona bojnog teret). Na iračke tenkove i trupnu protuzračnu obranu »hornet« (»stršljen«) među ostalim najviše baca bombe mase 227, 454 i 907 kg. Zbog toga nije čudno što su irački vojnici dugo slavili kada su tek nakon 15 dana ratovanja po prvi put srušili jedan tako složen i skup lovac kao što je F/A-18. Iračani se i dalje bore s mnogo srčanosti i upornosti, ali protiv sebe na svim bojišnicama ipak imaju žilave i snažne »vitezove u sjajnom oklopu« koji je teško probiti.