O uporabi transkripata iz Tuđmanova ureda u postupku protiv Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele, koji su za zločine u Mostaru i Jablanici osuđeni na 20, odnosno 18 godina zatvora, za Slobodnu Dalmaciju govori povjesničar dr. Mladen Ančić. On je za potrebe njihova tima obrane (pod vodstvom Krešimira Krsnika) izradio povijesnu ekspertizu oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini. Prethodno je dr. Ančić također kao povijesni ekspert bio uključen u obranu Darija Kordića.

Mijenja se utoliko da sve ono što se stavlja na teret okrivljenicima i dokaže im se kao počinjeno djelo, nije kvalificirano kao dio master mind plana o osvajanju dijela BiH i pripajanja Hrvatskoj, nego se počinje tretirati kao unutrašnji sukob u koji je umiješana vanjska sila.

Odbijanje vijeća da kvalificira sukob govori da je sud konačno odustao od teze prema kojoj je sukob Bošnjaka i Hrvata u BiH dio nekog master plana. Naime nije isto ako je nekome dokazan zločin počinjen u okviru velikog plana koji predviđa osvajanje dijela BiH, etničko čišćenje i pripajanje Hrvatskoj ili ako se to dogodilo u okviru sukoba koji ima narav građanskog rata. Sud očito postaje svjestan da stvari ne stoje baš onako kako je to tužiteljstvo predočavalo. To što se sudačko vijeće ne želi upuštati u karakter, kako kažu, Balkanskih sukoba s pejorativnim predznakom, govori puno o mentalnom sklopu ljudi koji vode postupke. Po prvome uvidu u ovu presudu ona se razlikuje od ranijih i po tome što su napuštene prvotne teze tužiteljstva da je RH "kriva" za agresiju na BiH.

Radi se o transkriptima razgovora snimljenih u Predsjedničkim dvorima, vođenih između različitih skupina ljudi. U ovom proces uvedena su, za moga svjedočenja, dva transkripta razgovora. Jedan je vođen između predsjednika Tuđmana, Mate Bobana, Alije Izetbegovića i lorda Owena. On je u potpunosti rušio teze tužitelja tako da ne znam što se s njim dogodilo u presudi. Naime, taj transkript jasno pokazuje da se u BiH dogodio sukob između Muslimana i Hrvata, a ne da je izvršena agresija RH na BiH. Optužbe koje su međusobno iznosili Mate Boban i Alija Izetbegović u razgovoru lord Owen je potvrdio kao istinite, iz čega jasno proizlazi da se radi o sukobu. Taj je transkript dakle posve sigurno uzdrmao neke od teza tužilaštva.

Drugi transkript je razgovor vođen između Tuđmana, generala Bobetka i Gojka Šuška. Na tom se transkriptu temelji zaključak uključen u presudu, a koji govori o umiješanosti RH u sukob u BiH. No oba su transkripta, za povjesničara koji ima iole profesionalne savjesti, vrlo diskutabilna stvar. Naime, ja sam na sudu oba transkripta dobio od tužitelja, prvog sam pročitao potpuno, drugog dijelom. Odmah je bilo vidljivo da tim spisima nedostaje bilo kakva oznaka autentičnosti. Prema tome tu postoji realna mogućnost iskrivljavanja onoga što je bio eventualan sadržaj razgovora. Sve su to elementi koji govore protiv toga da se transkripti uzimaju kao siguran dokaz bez provjere autentičnosti, pogotovo na sudu gdje ipak mora postojati određena doza kredibiliteta za ono što se uvodi kao dokaz.

Drugi problem s transkriptima je taj što se od tužiteljstva koje očito raspolaže svim transkriptima, u proces uvode oni koji odgovaraju tezama tužitelja. Ti se razgovori izvlače iz svog konteksta i nemaju puno smisla sve dok se ne zna što im je prethodilo, a što je došlo poslije. Tužiteljstvo očito namjerno manipulira s određenim stvarima iz fonda transkripata. Iz tog je razloga zapravo začuđujuće kako je sud olako pristao osloniti se na materijal u transkriptima kao na dokazno sredstvo.

Ne znam koliko se može na to utjecati žalbenim postupkom, ali znam jednu stvar koja djeluje doista zastrašujuće. Naime, dok tužiteljstvo u potpunosti raspolaže kompletnim fondom transkripata iz Predsjedničkih dvora, obrane haaških okrivljenika nemaju pristupa tom materijalu. Zašto je to tako, trebalo bi pitati naše državne organe koji su sudu stavili na raspolaganje transkripte, a nisu stavili obrani. Uz to moram dodati još jednu stvar o kojoj se u Hrvatskoj gotovo ne govori, a to je da na sudu u Haagu i srpski i bošnjački okrivljenici očito uživaju potporu vlasti, samo hrvatski okrivljenici izgledaju kao siročad protiv kojih se sadašnja vlast, pa i hadezeovska, digla kako bi pomogla sudu optužiti ih i osuditi.

Teza o upletenosti Hrvatske temelji se na transkriptu razgovora vođenog između Tuđmana, Bobetka i Šuška. Iz njega se jasno raspoznaje da su elementi HV-a sudjelovali u sukobima u BiH, da je hrvatski vojni vrh imao izravno zapovijedanje nad određenim elementima tog sukoba. Ostaje, međutim, jedno veliko pitanje: transkript naime daje jasnu potvrdu umiješanosti međunarodne zajednice u sukob u BiH.

Stvoren je sporazum o uniji triju republika, na njega su pristali Srbi i Hrvati bez Bošnjaka. Odlučeno je da hrvatske snage vojno pritisnu bošnjačke kako bi popustili u političkim pregovorima. Istom metodom služio se Halbrook 1995., nakon Oluje.

Radi se dakle o zakulisnom dijelu politike koji nikad ne dolazi pred oči javnosti barem ne dok se stvari odigravaju, a izlazi na vidjelo u kasnijim memoarima, dokumentima i sličnim stvarima, čime se bave povjesničari.

Da se nešto vrlo slično događalo u ljeto 1993., dade se jasno razabrati iz transkripta razgovora Tuđmana, Bobetka i Šuška, kada su elementi HV-a očito ušli u BiH, tamo vodili operacije oko Gornjeg Vakufa, ali nisu ostvarili ono što su trebali ostvariti. Ipak ostaje činjenica o kojoj se sada ne govori, da je neposredno prije washingtonskog sporazuma bošnjačka strana pretrpjela gubitke od HVO-a čime su bili prisiljeni na ustupke.

Ne, oni u tom smislu ništa ne dokazuju bilo što, oni su samo posredni dokaz da je vrh RH bio upleten u sukob u BiH.

O toj "paralelnoj liniji zapovijedanja" ovi dokumenti ne daju ništa čak ni naslutiti.