Hrvatska napreduje pouzdano i sporo, a demokracija ležerno. Kad krene malo brže, okrenu je natrag Gotovini i Bobetku, što izvana što iznutra. Malo iz Haaga, malo iz Sinja

Hrvatska je društvo umjerenog napretka u skladu s vlastitim mogućnostima. Nema tu više brzih pokreta i preokreta. Jednom je to učinio HDZ, jednom koalicija na vlasti, a sad se polako meandrira premda se ubrzano približavaju izbori. Iskreno, ne vjerujem više u brze promjene. Niti će nas preko noći neka genijalna ekipa gurnuti u Europu, niti će nas neki bedak s barikada još čvršće usidriti na Balkanu.

Tako je zastupnik Lončar od disidentskog novinara u doba HDZ-a evoluirao u prisnog ratnog druga Ćesića Rojsa, koji se pak od ovlaštenog HDZ-ova bagerista prometnuo u branitelja branitelja. Dnevni red i ritam saborskih sjednica ne određuju predsjednik Sabora Tomčić ili pomoćni voditelji sjednica Arlović, Tomac, Jalšovec... Uvijek se nađe dežurni zastupnik na ego tripu koji će desetak točaka dnevnog reda prebaciti s jednog na drugi dan.

U Hrvatskoj je demokracija uhvatila već neki ležeran ritam kao da se kali od francuske revolucije. Izborni se zakon najavljivao kao glavno poprište predizborne bitke koalicije i opozicije, a na kraju su revolucionarni prijedlozi arhivirani za neko drugo vrijeme. SDP i HDZ se nisu riješili malih konkurenata kojima je ostala mogućnost koaliranja makar s dojučerašnjim najgorim neprijateljem samo kako bi donji dio leđa svakog od zastupnika stekao jednake izglede da opet zasjedne na tako voljenu saborsku klupu.Vladajući imaju čistu situaciju da se opet slože, prije ili nakon izbora, ali oporba nema što prigovoriti, jer joj je ostavljena mogućnost zavođenja HSS-a, džoker stranke koja koristi gužvu da gura i održava sve svoje ljude, ma kako nesposobni bili. Najbolji je dokaz ministar školstva i športa Strugar čija će svaka reforma proći, ma koliko odudarala od svake logike, smisla i zdravog razuma. Iz Ministarstva prosvjete ubuduće slobodno mogu na Vladu slati bianco reforme. Ostali će ih ministri ne pogledavši potpisati, jer time odrađuju neki bivši ili kupuju neki budući koalicijski dug.

Takva vezana trgovina je, rekosmo, samo dokaz zrelosti hrvatske demokracije. Neka hrvatski birač nema iluzija da je u iskusnim dugovječnim demokracijama drukčije. U Bruxellesu postoje, recimo, stotine profesionalnih lobista koji promiču sasvim određene interese nekih država ili cehovskih udruga. U Washigtonu se time bave moćne lobističke agencije. Sve je pitanje dubine džepa i mogućnosti nuđenja protuusluge. Kad se nešto dogovori, osmisli i plati – provodi se dokraja. Recimo rat u Iraku.

Prvo je George W. Bush pobijedio na sumnjivim izborima. Onda je u trećoj četvrtini prvoga mandata lansiran rat, jer su lobisti naftne industrije i proizvođača oružja tražili mjesto za ekspanziju. Zatim su obrađeni saveznici. Pronađen je jedan pravi (Britanija) i 30 podržavatelja. Onda su spin doctori (vladini ljudi koji se bave medijima) odlučili što će s novinarima: bit će pridruženi trupama ili embedded (usađeni, uzidani, ugniježđeni, uhljebljeni, uvaljeni, uglavljeni....) da bi u njihovim izvješćima do punog izražaja došao sljedeći glagol u oxfordskom velikom rječniku: embellish (uljepšati). Tako je počeo američkoostali napad na Irak. Sad su već pred Bagdadom.

Hrvatska je tu negdje, mala i sa strane. U Bruxellesu je Collin Powell, na prolazu iz Ankare i Beograda, javljaju pouzdani izvori, pohvalio zemlje koje su potpisale vilniusku izjavu, zbog njihove pomoći Americi u ratu. Točno je da smo potpisali, ali smo kasnije i reterirali, što je strašno razljutilo američkog veleposlanika u Zagrebu.

I što sad? Ide li pohvala i Hrvatskoj? Ima li tu barem malo protuteže Powellovom posjetu Beogradu, koji se tako istaknuo u postđinđićevskom obračunu s mafijom da je američki tajnik odmah skrenuo s političkih magistrala na sporedan sokak.