Vodstvo Republike Srpske i srpski predstavnici u institucijama vlasti BiH- koji glavninu svoje političke energije troše na borbu za očuvanje Republike Srpske onakvom kakvom ju je definirao Daytonski sporazum, opirući se ustavnim i drugim reformama kojima međunarodna zajednica nastoji težište moći s entitetskih prebaciti na institucije države - svojim potezima i(li) propustima upali su u vrtlog koji bi u konačnici mogao progutati Republiku Srpsku.

Ponašajući se kao država u državi, i to neprijateljski raspoložena prema preostalom dijelu BiH, čelništvo Republike Srpske stvorilo je idealne uvjete za odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice Paddyja Ashdowna, kojima su iz ustava i zakona Republike Srpske izbrisane praktički sve odredbe koje taj entitet definiraju kao državu.

S obzirom na posljednjih mjeseci učestale izjave dužnosnika SAD-a i NATO-a da BiH ne može ući u NATO-ov program Partnerstvo za mir dok ne bude uspostavljena jedinstvena kontrola nad oružanim snagama i - nešto drukčije obrazložene - izjave međunarodnih predstavnika u BiH o nužnosti objedinjavanja entitetskih vojski, možda i nisu daleko od istine tvrdnje da su »prekršaji« sad već bivšeg predsjedatelja Predsjedništva BiH Mirka Šarovića preuveličani kako bi se lakše provele Ashdownove mjere. Odlučujuću ulogu u cijeloj priči ipak su odigrali srpski politički čelnici, nabacujući loptu Ashdownu, u utakmici koja se igra od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas.

U Daytonu je, naime, postignut kompromis koji su svi shvatili kao prijelazno rješenje, kao predah nakon kojega se tek treba izboriti za svoju viziju konačnog rješenja. Jedni su Daytonski sporazum prihvatili kao dobru osnovu za reintegraciju zemlje, a drugi su u njemu vidjeli početak njezine definitivne podjele. Ashdownove odluke jasno govore čije su želje u raskoraku s realnošću.