Dobro je da je konačno ozbiljno potegnuto, i to od jedne političke stranke, pitanje neposrednog izbora gradonačelnika, načelnika i župana. Valja podsjetiti da je i prije HNS-ovog postojao sličan prijedlog kojeg je u drugoj polovici devedesetih oblikovao Savez gradova i općina Hrvatske, ponovivši ga još jednom i nakon promjene državne vlasti 2000. godine u jeku rasprave o novom Zakonu o lokalnoj samoupravi. Znači, već duže vremena postoji politička klima, podržana i od građana ako je suditi prema reakcijama javnosti u nekim istraživanjima, da se neposrednim izborom čelnika lokalne samouprave pokušaju prevladati poteškoće u njenom funkcioniranju.

Među glavne razloge za takav način izbora gradonačelnika, načelnika i župana navodi se krhkost lokalnih vlasti koje su uslijed stranačkih antagonizama često na kušnji, blokirane ili u raspadu što iziskuje nove izbore. Taj argument svakako stoji, no mogao bi mu se suprotstaviti protuargument da je to krivi lijek koji više govori o slabostima stranaka i lokalnih političara nego o samom načinu funkcioniranja vlasti. Drugim riječima, da problem mogu razriješiti odgovorne stranke i političari bez promjene postojećeg modela izbora na lokalnoj razini.

Stoga se čini da bi pravi i jači argument u prilog inicijativi HNS-a bio taj da se neposrednim izborom čelnika lokalnih vlasti postižu dvije stvari. Izvršna vlast na čelu s gradonačelnicima i načelnicima, koja dobije legitimitet od građana na neposrednim izborima, može biti djelotvornija i fleksibilnija bez nepotrebnih komunikacijskih šumova koji nastaju u složenim međustranačkim odnosima. I drugo, možda najvažnije, građani će dobiti priliku birati konkretne ljude s programima i vizijama koji će im direktno odgovarati. Ako građani i pogriješe, imat će priliku popraviti štetu, a uz to se ne smije zaboraviti ni na predstavničko tijelo, gradsko ili općinsko vijeće te županijsku skupštinu, koji bi, stranački birani, sigurno morali imati određene kontrolne funkcije i spriječiti da postanu »mali faraoni« čega se, primjerice, boji ideesovac Damir Kajin.

No, poanta je na odabiru ljudi s vizijom, idejom, koji bi manje sputani nego u postojećem sustavu ovlasti lokalnih vlasti mogli lakše provoditi svoje zamisli, jasno predočene građanima tijekom predizborne kampanje. Pa recimo, kao u slučaju dugogodišnjeg gradonačelnika Lillea i zastupnika u francuskoj Narodnoj skupštini, godinama se boriti za viziju grada budućnosti u blizini čvorišta cestovnih i željezničkih putova koji iz Bruxellesa i Pariza vode kroz tunel ispod La Manchea prema Londonu. Zato je danas Lille, grad od sredine sedamdesetih dobrano uzdrman sutonom europske tekstilne industrije, ponovno živ grad u kojem se proizvodi i investira. I zato, kada se govori o nespojivosti funkcija, u HNS-u bi mogli još jednom promisliti da li u tu kategoriju svrstati i zastupničko mjesto u parlamentu jer je to, pod uvjetom da gradonačelnik ima dovoljno vremena, volje i energije, nešto sasvim drugo od sudjelovanja u izvršnoj ili nekoj drugoj vlasti na razini države.

Ne treba se, dakle, bojati neposrednog izbora čelnih ljudi lokalnih vlasti. Mogla bi biti oslobođena ogromna energija zatomljena na lokalnim razinama i pružena prilika mnogim ljudima s idejama. Samo bi trebalo razraditi kontrolne mehanizme i utvrditi pravila igre koja bi svi poštovali.