Pokušajte u sljedeće dvije minute nabrojiti barem 10 od 16 zastupnika HSS-a, ili u tri minute barem 20 od 44 zastupnika SDP-a ili 15 od 34 zastupnika HDZ-a. Ne ide? Naravno, jer i oni koji pomno prate saborske rasprave većinu zastupničkih imena mogu čuti samo kada se prozivaju pri pojedinačnom glasanju. Tko su i interese koje izborne jedinice bi trebali zastupati, to zna samo njihova najuža rodbina i stranačka okolina

Zlatko Šešelj je svojedobno, kao ravnatelj zagrebačke prve klasične gimnazije, bio poznat kao osoba koja se javno i glasno suprotstavljala reformskim potezima koje je u školstvu vukao HDZ. Potom je otvorio prvu privatnu klasičnu gimnaziju i postao njenim ravnateljem. Nakon trećesiječanjskih izbora ušao je u Sabor kao zastupnik SDP-a. I tu se taj profesor, zapamćen po oštrom stručnom jeziku, nekako izgubio. Šira ga javnost nije uopće primjećivala. Sve do prije nekoliko dana, kada je javno objavio da se odriče dobro plaćenog zastupničkog mjesta u znak protesta protiv, uvjeren je, podrške koju je njegov SDP spreman dati reformi školstva koju je cijela struka proglasila katastrofalnom. A vodstvo SDP-a je na taj truli kompromis spremno, tvrdi Šešelj, jer ne želi kvariti odnose sa HSS-om koji čvrsto stoji iza reforme svog ministra Strugara.

Ako vam se ova ocjena čini prestrogom pokušajte, na primjer, u sljedeće dvije minute nabrojiti barem 10 od 16 zastupnika HSS-a, ili u tri minute barem 20 od 44 zastupnika SDP-a. Ne ide? Naravno, jer i oni koji pomno prate saborske rasprave neka imena mogu čuti samo kada se prozivaju pri glasanju. Tko su i interese koje izborne jedinice bi trebali zastupati, to zna samo njihova najuža rodbina i stranačka okolina.

U ovom saborskom mandatu sve su stranke, osim jedne, napravile istu pogrešku odnosno propust. A saborski nastup je ipak najbolja slika stanja u svakoj stranci. Sve su velike stranke propustile, u saborskim raspravama, javnosti predstaviti neke nove ljude, nove ideje, svježe vjetrove. Na Markovu trgu i dalje gledamo i slušamo uglavnom iste ljude već desetak godina. I o njima sve znamo. Pa i granice njihove spremnosti i sposobnosti da se promijene i prilagode potrebama onih koji ih biraju i plaćaju.

Vladajuće stranke su svoje najbolje ljude, uz samo nekoliko iznimki, postavile u izvršnu vlast - Vladu i ministarstva. HSS, doduše, u Saboru ima predsjednika Tomčića, a SDP Arlovića i Tomca. Ali to je, očito, premalo. Jer, i oni njihovi zastupnici koji češće dolaze za govornicu to čine s toliko malo žara i uvjerljivosti, toliko malo svježine i osobnosti, da se ponekad čini da su spikeri koji čitaju tuđi tekst, a ne zastupnici interesa svojih birača. Iskakanjem iz tog dremljivog sporovoza ne ističu se čak ni mladi zastupnici, uz iznimku HSS-ove Marijane Petir koja o pitanjima vezana za ekologiju progovara vrlo jasno i argumentirano. No, nažalost, nismo primijetili da je zbog toga u svojoj stranci dobila neki istaknutiji status.

Ni HDZ, kao najjača oporbena stranka sa čak 34 zastupnika, nije iskoristio ni desetinu mogućnosti koju mu saborske rasprave pružaju u iscrtavanju novog profila stranke, do kojeg je Sanaderu toliko stalo. Tome je sigurno kumovala činjenica da aktualnu HDZ-ovu saborsku postavu nije slagalo aktualno stranačko vodstvo. No, to ne umanjuje značenje propuštene šanse, jer se ni najbliži Sanaderovi suradnici nisu pretrgli od pripremanja zanimljivih rasprava. Zapravo, jedini hadezeovac koji je ovaj saborski mandat dobro iskoristio za skupljanje novih bodova u široj javnosti je Ivan Šuker sa svojim raspravama o gospodarskim i financijskim temama.

Zato i nije čudan skok u popularnosti zastupnika HSP-a. Tadić i ostatak male ali glasne i uvijek dobro pripremljene Đapićeve ekipe doista su dobro iskoristili prostor koji su im svojom šutnjom i nezanimljivošću otvorili kolege. I tako su potvrdili da političari ekstremno lijevih ili desnih opcija uvijek i svuda najbolje prolaze kad politički mainstream zadrijema u samodopadnosti i samodostatnosti.