U kolovozu 1991. godine srpske pobunjeničke snage potpomognute JNA sve su intenzivnije napadale hrvatska mjesta i predsjednik Franjo Tuđman našao se u krajnje nezgodnoj situaciji. Zbog njegovog uvjerenja da neće biti rata već jedino sitnih čarki Hrvatska je bila slabo pripremljena za obranu, a da stvar za Tuđmana bude još gora dio članova HDZ-a na čelu s Vladimirom Šeksom doveo je u pitanje predsjednikovu sposobnost da upravlja zemljom. Čak su navodno pripremali puč protiv Tuđmana.

Predsjednik, inače tvrdi autokrat, stjeran u kut, obratio se oporbi kako bi s njom podijelio odgovornost za sudbinu nacije. I tako je nastala Vlada demokratskog jedinstva u koju su ušli predstavnici svih parlamentranih stranaka. Na čelu s Franjom Gregurićem ta je Vlada solidno obavila posao konsolidiranja države, ali čim je neposredna opasnost minula, nakon izbora u ljeto 1992., Tuđman je odbacio koncepciju koncentracijske Vlade i formirao strogo HDZ-ov kabinet. Epizodu s Vladom demokratskog jedinstva vjerojatno je shvaćao kao znak vlastite slabosti i nerado je se sjećao. Ali dio članova te Vlade nastavio je pisanu i usmenu predaju o njezinoj iznimnoj važnosti. Prije dvije godine sastali su se da obilježe devetu obljetnicu svoje Vlade.

Onda su neki od njih osnovali Forum hrvatske sloge upravo na tekovinama Vlade demokratskog jedinstva. I silno su uvjereni da ona i biračima i dandanas znači koliko i njima tako da čak planiraju sjajni uspjeh na parlamentarnim izborima.

Ljudi poput Zdravka Tomca, Davorina Rudolfa i Gregurića i dalje žive u prošlosti i veličaju vrijeme u kojem su oni bili na vrhuncu političke slave. Sve je to lijepo, ali zašto moraju građane maltretirati s tim. Zar im nije dovoljno da se povremeno nađu u nekom restoranu i uz bogat jelovnik prebiru po starim uspomenama?