Ocjenjujući suradnju Hrvatske s Haškim tribunalom nakon uhićenja Ivice Rajića i igre s optužnicom protiv generala Bobetka, glasnogovornik Suda Jim Landale kaže kako su to »očigledno ohrabrujući znakovi«. Uhićenje Rajića »poželjan je razvoj događaja«, a uskoro se očekuje i njegov premještaj u scheveningenski zatvor, što posredno govori da su male šanse za realizaciju želje Rajićevih odvjetnika da mu se sudi u Hrvatskoj. Prije svega zato što ga već potražuje Haški sud i što su zločini za koje ga se tereti počinjeni u Bosni i Hercegovini, pa u drugom planu ostaje činjenica da je i hrvatski državljanin.

Kada je pak riječ o »manevru« Vlade oko uručenja optužnice odvjetnicima generala Bobetka, Landale je oprezan, premda se iz šturog dijela izjave koji se na to odnosi, i gdje on između ostalog konstatira da će konačnu riječ kazati sudac Carmel Agius koji je 19. ožujka i izdao nalog, može naslutiti benevolentnost Suda prema hrvatskim vlastima. Odatle i ona spomenuta formulacija o ohrabrujućim znakovima.

Sasvim je sigurno da je u kritici Vladinog uručivanja optužnice odvjetniku Mišetiću predsjednik sudačke udruge Vladimir Gredelj dobrim dijelom u pravu. Ako je već Vlada, shodno Ustavnom zakonu o suradnji s Haškim sudom, proslijedila nalog zagrebačkom Županijskom sudu, onda je do kraja trebala ispoštovati njegovu odluku da nema uvjeta za uručivanje optužnice i o tome izvijestiti Međunarodni tribunal. S pravnog stajališta tu nema spora. Međutim, očito postoji i politički dio »nagodbe« Haaga i Zagreba o kojemu Gredelj ne mora znati ništa.

Naime, da nije sve samo pravo moglo se naslutiti iz naloga za uručivanje optužnice koji je Vladi proslijedio sudac Aguis, a u kojem se Sud »nadnaravno« obraća samoj Vladi. U slobodnoj interpretaciji, nalog kao da je govorio: uručite optužnicu Bobetku kako god znate i umijete pa će biti ispunjeni uvjeti za suspenziju naloga za njegovo uhićenje i predaju. To ne opravdava premijera Račana kada mu se prigovara da ima »fleksibilan« odnos prema sudstvu koje prosuđuje i tretira zavisno od trenutnih političkih interesa (kad uručivanje optužnice nije uspjelo sudskim putem, stvar u ruke je uzela politika, odnosno Vlada), ali njemu je izgleda prije svega stalo do pragmatike pa koliko god ga to koštalo.

Haški sud nije imun od politike. Odvijanje procesa je jedna stvar, i tu se Sud striktno drži svih pravnih normi, a suradnja s državama na čijem su teritoriju počinjeni zločini i čiji su osumnjičeni državljani, nešto je sasvim drugo. Čim sud ima posla s državama i njihovim vlastima, a uz to je i osnovan od međunarodne organizacije u kojoj su okupljene suverene države, treba očekivati i političke poteze. U najmanju ruku nagrađivati suradnju, i kada se ona razvija korak po korak, gledanjem kroz prste za neke druge poteze i ne otežavati političku situaciju aktualnoj vlasti suočenoj s potencijalnim napadom antihaške desnice.

Danas ili sutra trebao bi se oglasiti i sudac Carmel Agius. Dakle, lako je moguće da, ukoliko ne nađe neku povredu akata Suda, a htijenje Vlade da okonča ovu optužničku sapunicu ocijeni pozitivno, presudi kako su ispunjeni uvjeti za suspenziju naloga za uhićenje i predaju generala Bobetka. No, to može biti tek ohrabrenje Haškog suda i njihov izraz dobre volje da hrvatske vlasti nastave poboljšavati svoju suradnju s njim, jer kao što i Jim Landale kaže, ostaje još izazova poput uhićenja generala Gotovine. A nije isključeno ni da se podignu nove optužnice. U svakom slučaju, Račan i društvo iz Vlade morat će se do kraja mandata još dosta znojiti kada je Haški sud u pitanju, a bez dobrih odnosa s Haagom ništa ni od prihvaćanja kandidature za članstvo u Europskoj uniji.