Prigodom obilježavanja desete godišnjice osnutka Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava 31. ožujka u Zagrebu, njegov sadašnji predsjednik dr. Žarko Puhovski u prigodnom govoru izrekao je i nekoliko pogrešnih ili poluistinitih konstatacija kao na primjer »da je HHO djelovao umjesto političkih stranaka, jer je umjesto oporbe ukazivao na devijacije u djelovanju političkog sustava«, što je samo djelomično točno, budući da se to ne može odnositi na sve političke stranke, a pogotovo ne na stranku HSP-1861., zatim, predsjednik HHO-a govorio je o HHO-u kao o jedinom i ekskluzivnom zaštitniku ljudskih prava u Republici Hrvatskoj, što također ni približno nije istina.

Vrlo je zanimljiva publikacija promovirana tom prigodom u kojoj je HHO, kako tvrdi, objavio sva svoja javna očitovanja o kršenju ljudskih prava u razdoblju 1993-2003. godina.

Odmah upada u oči da HHO nije reagirao, odnosno da je prešutio niz teških povreda ljudskih prava i demokracije u Republici Hrvatskoj u razdoblju od osnutka do danas, da je djelovao selektivno u skladu sa svojim procjenama, oportunizmom i mogućim interesima sponzora, pa se u toj knjizi ne može pronaći niti jedna izjava ili priopćenje o nizu politički motiviranih ubojstava, cenzuri i monopolizaciji Hrvatske radio-televizije od bivše i sadašnje vladajuće garniture, izostale su izjave i prosvjedi o kaznenom progonu i premlaćivanju niza poznatih novinara, kao što nema niti jedne izjave, jer ih nije niti bilo, o ratnim zločinima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj Poljani i na nekim drugim mjestima.

Zato primjedba g. Puhovskog da je sadašnja vlast zadržala ljude koji sabotiraju akcije za ljudska prava, premda točna, vrlo je neuvjerljiva, jer je je u tom pogledu sastav HHO-a jednako loš ako ne i gori od sastava ljudi koje Puhovski prigovara Račanu.

Postavlja se pitanje jesu li se u našoj državi Hrvatskoj odjedanput prestala gaziti ljudska prava ili pak radi zajedničkog ideološkog podrijetla iz bivše komunističke vlasti, sadašnji dužnosnici Račanove vlade i HHO-a nemaju što jedni drugima predbaciti, osim pomagati u prikrivanju patološkog srastanja SDP-a i HDZ-a na pitanjima nastavka tuđmanizma bez Tuđmana i sprege jednih i drugih s organiziranim kriminalom.

Degutantno je pritom od HHO-a licitirati s imenom ubijenog haškog svjedoka Milana Levara, o kojem su, kao i o Gospiću, progovorili tek kada je ovaj ubijen, premda se on s preživjelim haškim svjedocima koji su i dalje u izbjeglištvu, bezuspješno obraćao toj organizaciji za pomoć, kao što je, jednako tako, neshvatljivo ne rješavati za gotovo tri godine nijedan problem obitelji Levar, osim paradiranja s njima u javnosti, ali bez ikakvih djela. Ovo ponašanje vodstva HHO-a snažno podsjeća na nedavnu nakaradnu izjavu gđe Dorice Nikolić, koja je u nedostatku bilo kakvog argumenta vezanog za HSLS-ovu šutnju o ubojstvu Milana Levara, izjavila da je HSLS na nagovor platio (tisuću i nešto kuna) za troškove Levarovog pogreba. Valjda misli gđa Nikolić da bi na taj način mogla ušutkati opravdanu kritiku onih koji su prepoznali morbidan desetljetni konkubinat HSLS-a i HDZ-a u zataškavanju organiziranog kriminala sve do ratnih zločina, tim više što je u travnju 2000. godine malo prije ubojstva, sam Levar izjavio da su Budiša i Tomac bili itekako dobro obaviješteni kao članovi vlade o događajima u Gospiću, ali da ništa nisu poduzeli.

S takvim moralno-političkim kredibilitetom nije nimalo čudno da sadašnje vodstvo HHO-a doslovce radi cenzuru vlastitog rada i djelovanja, pa je s vrlo jasnim ciljem, izbacilo iz objavljene dokumentacije 1993.-2003. stajalište HHO-a o administrativnom oduzimanju parlamentarne Hrvatske stranke prava, dano u ožujku 1994. godine, kako bi mogli nesmetano nastaviti vješto plaziti i podilaziti Račanovoj sljedbi koja je ovo nasilje nad višestranačjem u Republici Hrvatskoj dodatno zacementirala i da se, po svoj prilici, ministrica pravosuđa Antičević– Marinović ne bi uzvrpoljila na stolici prigodom obilježavanja već spomenute desetgodišnjice osnutka HHO-a.

Jednako tome, HHO je ostao dužan odgovoriti javnosti zašto je takozvani Izvještaj o događajima nakon vojno redarstvene akcije »Oluja« više od tri godine stajao kod njih u ladici, a objavljen je post festum, dakle čak šest godina nakon spornih događaja, tek kada su na vlast došli istomišljenici današnjeg vodstva, ove, barem po imenu, potrebne i važne nevladine udruge, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava1861.