Naizgled paradoksalan početak saborske rasprave o spornim aspektima neuspješne prodaje Sunčanog Hvara, pokazao je da HSLS u povodu tog slučaja želi otvoriti doista najširu raspravu o cjelini razvojne i privatizacijske politike, koju – čim ju je prihvatio potpredsjednik Vlade, Slavko Linić – kao u kakvoj krčmi prekida upadicom protiv »širenja teme« predsjednik Sabora, Zlatko Tomčić, da bi mu brzopotezno, zahtjevom za stankom, odgovorio šef Kluba SDP-a, Mato Arlović. No, dok je nakon konzultacija Arlović ostao pri opciji da se u povodu Sunčanog Hvara, na početni zahtjev Joška Kontića, otvori temeljita rasprava o privatizacijskoj politici unazad sedam-osam godina, HSLS kao njezin inicijator više nije inzistirao na cjelovitoj, nego prije svega na raspravi o Sunčanom Hvaru, i u tome dobio potporu većine stranaka i zastupnika.

Privatizacijski slučaj Sunčanog Hvara, koji je na prijelazu u 2003. zaljuljao ostatak koalicijske barke, i o kojem se puna dva mjeseca pripremala šira rasprava, reduciran je na zastupnička nadmudrivanja o tehničkim pitanjima jednog slučaja, kojeg već dva mjeseca nema (jer je Vlada odustala od prodaje te hotelske kuće Termama Čatež). I najradikalniji – zahtjev DC-a, da se do izbora i izrade novog Zakona o privatizaciji zaustave sve privatizacijske radnje – ostao je praznom puškom, jer ni u skici nije nabacio koncept tog novog zakona, pa ni grubi odgovor na upit što i zašto predati strancima, a što ne. Tako su – umjesto da u sretni čas, šest mjeseci uoči izbora, pred Saborom i tv-javnošću otvore raspravu o cjelokupnoj razvojnoj i privatizacijskoj politici, i ostalim strankama nametnu oštar i principjelan, predizborni tempo, HSLS i HSS, sužavanjem teme na problem kojeg više nema, prokockali priliku koju će teško nadoknaditi.

Hrvatska je vlast – prisjetimo se – bez rasprave u Hrvatskom saboru o cjelini razvojne i privatizacijske politike – u razdoblju od 1998. do 2002. čak 95 posto bankarskog potencijala prepustila nekolicini velikih inozemnih banaka. (Jučer se baš ministrica turizma požalila da strane banke ne žele financirati pripremu turističke sezone i ulaganja u modernizaciju hotela, ali nije prigovorila uzroku tog čuda – predaji hrvatskih banaka strancima.) Bez istovrsne rasprave, po komadima su strancima predavani i trgovački i medijski prostor, i prvi hotelski lanci, i industrija građevinskog materijala, dok su posredstvom visoko precijenjenog tečaja (uz koji je gotovo sve uvozno već osam godina znatno jeftinije od domaćeg) razarani i domaća industrija namještaja, obuće, odjeće i hrane, kao i poljoprivreda i stočarstvo. Naposljetku se, kao najnoviji saldo navodnih privatizacijskih uspjeha, dogodilo da Hrvatska danas ima i stabilno visoku stopu nezaposlenosti, i još rastuću i već previsoku vanjsku zaduženost, i tehnološko zaostajanje većine preostalih proizvodnih potencijala, ali i sve manje imovine u posjedu domaćih vlasnika.

Jedinu korist od jučerašnje predizborne rasprave mogli su imati sami zastupnici, kojima nisu poznati tehnika i propisi što upravljaju privatizacijskim postupcima, ali se to nije vidjelo za govornicom. Jer, što je vrijeme odmicalo, to se sve manje razglabalo o hvarskom slučaju, i gotovo nimalo o cjelini privatizacija koje tek slijede.

Za najsloženija pitanja, poput ovog: za koga hrvatski porezni obveznici financiraju gradnju autocesta, ako će većina turističkog, poljoprivrednog i trgovačkog potencijala za godinu-dvije dospjeti u ruke stranih investitora, i ako većinu robe na policama u dućanima, marinama, kioscima i benzinskim crpkama čini uvozna roba? I dalje: treba li Hrvatska kao mala zemlja, u EU i NATO bez vlastite imovine, ili tom privatizacijskom samouništavanju može reći – stop? I nije li – ako to ne želi Hrvatski sabor – došlo vrijeme da se o tim najkrupnijim pitanjima hrvatske sutrašnjice izjasne građani, izravno, na referendumu?