Sad kad smo saznali da je država perfektan vlasnik, trebalo bi još samo sva poduzeća učiniti monopolistima, odobriti im cijene koje jamče dobit i - naprijed u blagostanje

Prošloga je tjedna Vlada s velikim zadovoljstvom obznanila javnosti da su 24 velike državne tvrtke 2002. završile u plusu od 3,45 milijardi kuna, te najavila kako će ta poduzeća ove godine postati lokomotivom razvoja i investirati čak 18 milijardi kuna. Doduše, uglavnom zaduživanjem i na račun poreznih obveznika, ali to su manje bitne "sitnice". Oduševljenje takvim rezultatima državnih monopolista kojima je politika kadrovik, zaštitnik, banka i pisac cjenika, najbolje oslikava izjava ministra Željka Peceka kako su na Vladi zaključili da je država perfektan vlasnik.

Dakle, nema više problema za Hrvatsku. Kakvo tržište, slobodno poduzetništvo, konkurentska utakmica, privatizacija i slični bakrači. Država će, a ne tamo nekakvi sumnjivi privatni poduzetnici, biti alfa i omega našeg puta u bolju sutrašnjicu. Potrebno je još samo zakonskim barikadama eliminirati s tržišta kojekakve privatne tvrtke koje smetaju u poslovanju Ini, Hrvatskoj pošti, Jadroliniji, Hrvatskoj lutriji, Narodnim novinama..., i državna će poduzeća rasti i cvasti u pravom privrednom raju.

E sad, to što ga neki običavaju nazivati monopolskim rajem ili ekonomskim etatizmom, to vrijedi samo za države u kojima se monopolizam i etatizam smatraju ekonomski opasnim pojavama koje gušenjem konkurencije vode u zaostajanje i siromaštvo. No kako je u Hrvatskoj, na sreću, država perfektan vlasnik, stvari će kod nas teći posve obrnuto. Ekonomski rast zemlje će se ubrzati, nova radna mjesta će se štancati, standard će nam galopirajuće rasti i, već za koju godinu, puhat ćemo za vrat Europskoj uniji.

Pritom se, dakako, nećemo opterećivati "detaljima" što kvare tu lijepu sliku budućnosti. Recimo cijene. Kao da je važno to što naša velika državna poduzeća koja imaju perfektnog vlasnika, pozitivno poslovanje ostvaruju nabijanjem monopolskih cijena u zemlji gdje sve druge cijene, one što se formiraju na tržištu, redom padaju. Evo uzmimo HT koji je većinski u stranom vlasništvu, ali uz suvlasništvo i logističku potporu perfektnog vlasnika države. Komu smeta što se Vlada potrudila da mu i dalje moramo plaćati pretplatu na fiksnu telefoniju od 60 kuna? Nikome ne smeta. Kao da je nas briga što EU-stanovnici pojma nemaju što je to pretplata. Nama je važnije znati da bi bez te pretplate tusti dobitaš HT znatno omršavio, a to se, naravno, ne smije dopustiti.

Ili, primjerice, HEP. Nema tog tarifnog sustava i te cijene struje koju naš čovjek neće rado platiti ako se HEP, zbog unutarnjih racionalnosti, loše organizacije i viška zaposlenih nađe u gubicima. Perfektni vlasnik država takvo što ne može prihvatiti, a kako mi sve možemo platiti - nema problema. A tek Ina. Kao da ima veze kakvo gorivo nam toči i po kojim cijenama. Važno je samo to da je perfektni vlasnik država pretvorio Inu iz gubitaša u profitabilnu tvrtku.

Sliku idile, u kojoj nam fale još samo petoljetke, pa da krupnim koracima potrčimo u blagostanje, kvare još jedino ona državna poduzeća koja nisu monopolisti, već bitku za poslovni opstanak moraju voditi na svjetskom tržištu, najčešće s tamo nekim privatnim kompanijama. Ona nikako da shvate kakvog perfektnog vlasnika imaju, pa umjesto pridruživanja sveopćem poletu, stalno nešto gnjave i prave štetu.

Na primjer, škverovi. Tek im novcem poreznih obveznika pokriješ gubitke, a oni stvore nove. Pokriješ ih ponovno, a perfektni vlasnik država postavi im čak i nove uprave (još perfektnije od prošlih), i uskoro opet gubitak. Ili ti PIK-ovi, plaćaj minuse, mijenjaj poslovodstva - stalno problemi. Pa splitska Željezara. Sve im lijepo objasniš, kao pravi perfektan vlasnik, dogovoriš na stranačkoj koordinaciji tko će biti direktor, zadužiš se kao u priči i kupiš im novu opremu - ne ide. Pa onda TLM. Nabaviš im perfektnu valjaonicu, riješiš dubioze, pustiš ih da rade, a oni u gubitke.

I što zaključiti nego da je očito jedini problem u tim tržišnim odnosima koji se tako bezobrazno opiru perfektnim zamislima države i politike. Ali ima i za to lijeka - kad bi nekako sva poduzeća u zemlji mogla postati monopolisti, naš bi perfektni vlasnik država sve probleme preko noći riješio. Odrediš cijene koje pokrivaju gubitak i sve štima kao ura. Gotovo pa država blagostanja. Nezgodno joj je samo ime. Običavaju je krstiti državno-planskom privredom.