Bush ne drži do činjenica ni do logike i to ne bi bio problem da ostaje na razini anegdote, ali to postaje činjenica i logika vladanja njegove administracije

Smatra se da je George Bush stariji imao najslabijeg potpredsjednika, a George Bush najjačeg potpredsjednika u američkoj povijesti. Prvi je bio J. Danforth Quayle, poznatiji kao Dan Quayle, koji se zbog niza omaški činio neupotrebljiv, dok je drugi Richard Cheney za koga se drži da je i previše iskorist(oljub)iv tako da je George Bush mlađi gurnut u ulogu Dana Quayla. Ali dok su Quaylove gafove ismijavali i republikanci i demokrati, mnogo teži Bushovi verbalni ispadi ostaju bez takve političke recepcije. Kako je to moguće?

Quaylovi propusti su se ocjenjivali kroz postojeći politički sustav, dok Bushovi propusti mijenjaju politički sustav! Bush ne drži do činjenica ni do logike i to ne bi bio problem da ostaje na razini anegdote, ali to postaje činjenica i logika vladanja njegove administracije. Ako njemu ne treba dokaz da Irak ima oružje za masovno uništenje da bi krenuo u rat, ne treba mu ni poštovanje međunarodnog prava. Bush se u napadu na Irak pozvao na križarski rat. Čemu je bio potreban rat za grob bogo-čovjeka ako je uskrsnuo? Drugim riječima, iza ovakve "svete" teorije i tada i sada krili su se motivi osvajanja. Bushove proturječnosti postale su dio ratne argumentacije: treba nam rat radi uspostave mira, rat se vodi protiv Saddama, ali nije bitno ako se Saddam ne pronađe, ušli smo u rat da vam donesemo demokraciju, ali ćemo vam dati guvernera. Bushizmi tako prestaju biti predmetom poruge, a njihovu izokrenutu logiku prihvaća i američka javnost koja ne podržava rat, nego američke vojnike u Iraku!? Pred takvim duhom globalne mentalne arogancije svijet se našao u čudu, jer taj tip američkog ponašanja dosad nije postojao. Je li wilsonizam konačno proboden glogovim kolcem?

Irački narod je prvi osjetio svu težinu te nove američke geopolitičke lakoće. Umjesto diktata Saddama Husseina, irački će narod morati slušati "tranzicijski" diktat Sjedinjenih Država. Iračani se sjećaju da su ih Britanci posljednji put oslobodili 1917., a otišli 1958. Hoće li Irak biti 11. rujan za Bliski istok i međunarodni poredak? Zašto svijet na taj rat još uvijek radije gleda kao na Bushov hir nego na Cheneyjev credo? Kofi Annan ne osjeća obvezu prema minimi moralii da da ostavku. Međutim, upravljanje Irakom bez vodstva UN-a posvjedočit će da je to bio militaristički terorizam i agresivni rat (u koji se ušlo bez placeta Vijeća sigurnosti) i da je na djelu kolonijalna okupacija. (Pot)predsjednik Cheney tvrdi da UN nije dovoljno "ekipiran da igra centralnu ulogu" u poslijeratnom Iraku. Bushov kabinet glumi Vijeće sigurnosti, a Kongres Opću skupštinu. Na takvim premisama onda je i posve "normalno" da američki Kongres odlučuje tko će imati pravo obnavljati Irak. O tome ne smiju odlučivati irački parlament ili UN koji kroz program "Nafta za hranu" već godinama rukovodi investicijama u mirnodopske projekte u Iraku.

Trebaju li nenaftni Iračani poslijeratnom Iraku? Vojnici koji su se borili na Saddamovoj strani su neprijatelji, a civili su potencijalni bombaši. Irački narod je izgleda kolateralna šteta. Bez njega bi privatizacija nalazišta nafte i naftovoda bila mnogo brža i jednostavnija. I upravo tamo gdje završavaju retoričke turbulencije predsjednika Busha otpočinje nezbunjiva i nepogrešiva pragmatičnost belicističkog trijumfatora potpredsjednika Cheneyja - bitka za kontrolu nad naftnim resursima u kojoj neće postojati lapsusi.

SAD će uspostaviti organizaciju, uglavnom od "interest friendly" Iračana, radi nadzora nad naftnom industrijom sposobnom da godišnje prihoduje 20 milijardi dolara. Da rat u Iraku nije neka besmislena igra riječi ili puki avanturizam, već strategijski rat za resurse, predvidio je još 2001. Michael Klare u knjizi "Resource Wars: The New Landscape of Global Conflict" (Ratovi za resurse: novi pejzaž globalnog sukoba). Najveća ruska naftna kompanija Lukoil već je zaprijetila da će blokirati razvoj velikog naftnog polja West Qurna, ako će takvi nadzorni organi suspendirati taj projekt pod vodstvom ruske tvrtke, prijeteći ženevskom arbitražom.

Američki geopolitičar Zbigniew Brzezinski tvrdi da ovaj rat "nije ni oslobodilački ni pravedan", jer Amerikanci nisu dočekani cvijećem niti je pronađeno oružje za masovno uništenje. Amerikanci su, doduše, ipak uspjeli izmamiti nešto cvijeća, ali ni EU ni međunarodna zajednica nisu uspjeli ostati moralno konzekventnim, pristajući na novu seriju "savezničkih" gotovih činova.