Što rat u Iraku više odmiče, sve više se otkrivaju pikantni detalji o načinu na koji je zauzet Bagdad: 23 dana iračko-američkog sukoba u svim se arapsko-islamskim zemljama (većina je u šoku) pitaju je li Saddam ili netko odmah do njega zapravo trgovao s koalicijom. Da li se ovlašteni predstavnik režima (ili više njih) pogađao da se ključevi Bagdada predaju saveznicima praktično bez ozbiljne borbe, s potpuno netaknutim mostovima i ključnim ministarstvima (Amerikanci su odmah bez otpora zauzeli i osigurali ministarstvo nafte i djelomice ministarstvo unutarnjih poslova, ono što ih najviše zanima). Može se s puno sigurnosti tvrditi da formalnih dogovora nije bilo.

No, moguć je neformalni (tajni) sporazum zaraćenih strana kojim se nekom mjestu ili gradu pruža apsolutna zaštita od ratnih djelovanja. Ako je i bilo komuniciranja u tom smjeru, ti su kontakti ostvareni noć uoči sloma Saddamovog režima. Iračke vlasti mogle su dati diskretnu neformalnu izjavu da Bagdad proglašavaju otvorenim gradom, te da ga više neće braniti. U samo nekoliko sati 60 tisuća naoružanih pripadnika režima, cjelokupna Saddamova vlada (55 ljudi), administracija i članovi stranke Baas do razine portira, policijske postrojbe i prometna policija naprosto su »isparili«. Amerikanci su u Bagdadu izbjegli Staljingrad i dobili otvoreni grad kao što je to bilo s Rimom 1943. godine, te Parizom i Bruxellesom 1944. Mnogi manji gradovi na sjeveru Iraka proglasili su se nebranjenim mjestima, pozivajući se na Haaški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu. Amerikanci su u takvim mjestima mogli bombardirati samo vojne objekte, dok civili dobivaju neformalno jamstvo zaraćene strane da neće stradati, uključujući obećanje Iračana da neće dići u zrak niti jedno naftno polje. Uz Kirkuk, slično se postupilo u Mosulu, s tim da je on od nebranjenog mjesta postao otvoreni grad. Irački vojnici su ga smjesta demilitarizirali; napustili su vojne objekte i ostavili kompletno teško naoružanje.

Odluku da se ne čeka dolazak pojačanja snage jednog korpusa (dvije do tri svježe divizije) nego da se odmah krene na Bagdad Amerikanci su donijeli prošli tjedan, nakon analize obavještajnih podataka, uključujući i snimke iračke televizije. I satelitski i konvencionalni nadzor pokazivao je da su ulice Bagdada pune muškaraca sposobnih za vojsku koji se bezbrižno šetaju kada prestane zračna uzbuna, sjede po kavanama, piju čaj i igraju domino. Pred domaćim i stranim TV-izvjestiteljima puške i ručne bacače u rukama držali su uglavnom samo starci i preobučeni Saddamovi policajci. Taj trik Amerikanci su brzo prozreli i odlučili da se upuste u rizik: poslat će izvidničke postrojbe i lako oklopljeno pješaštvo u predgrađa Bagdada da testiraju iračku obranu. Rezultat je bio frapantan. Svi izvidnici javljali su u Glavni stožer združenih snaga u Dohi da su glavne ceste do središta prohodne i praktički nebranjene i da se grad može zauzeti za 24 sata.

Američke vojne prislušne službe cijelo su vrijeme pratile iračku trupnu komunikaciju. Iz nje se moglo razabrati da irački časnici u Bagdadu uopće ne razgovaraju o obrani grada i predstojećim bitkama nego o tome kako da što brže na sigurno sklone svoje obitelji i dio imovine koju mogu ponijeti sa sobom. Jedan časnik se npr. žalio drugom da će njegovu prekrasnu tek uređenu vilu u rezidencijalnoj četvrti Bagdada prvo opljačkati oni koji znaju gdje se ona nalazi i koji su ranije najviše po ulicama, na paradama i proslavama klicali Saddamu Husseinu.

U jednom drugom razgovoru, jedan niži časnik pita zapovjedništvo kada će minirati manji most, prilaznu cestu i važni vojni kompleks. Dobiva odgovor: »Ulazi nas više ne zanimaju. Treba svim sredstvima štititi izlaze.« U istoj postrojbi bilježi se i ova komunikacija - pitanje: »Hoćemo li braniti sve kuće i kada odlazimo u podzemne položaje?« i odgovor: »I ti si jedan od onih koji vjeruju zapadnim medijima!?«. Na upit zapovjednika specijalne postrojbe: »Kamo da uputim dobrovoljce i šehite (samoubojice)?«, stožer poručuje: »Drži te pse što duže u izolaciji dok se ne izvučemo. Poslije ih pusti i kreni s ljudima dogovorenim smjerom.«

Amerikanci imaju ozbiljno organiziranu oružanu silu koja ne propušta iskoristiti takve prilike i neočekivane darove. Naglo zauzimanje Bagdada isplatilo im se i iz političkih razloga. Stoga je u Washingtonu i Bijeloj kući trijumfalizam prigušen. Tamo znaju da im je Bagdad ponuđen na tacni i to vrlo jeftino: čitav grad s pet milijuna stanovnika da bi nekolicina okorjelih režimlija pokušala spasiti goli život. Saddamova elita dobila je vjerojatno prešutno samo nekoliko sati prednosti. Čim je taj rok istekao potjera za njima nastavila se kao da neformalne trgovine nikada nije ni bilo.