Slučaj s Rajićevim uhićenjem tragična je ilustracija kaosa u kojemu funkcionira račanovska vlada, prisiljena služiti se maskiranim specijalcima

Uhićenje Ivice Rajića, bivšeg zapovjednika HVO-a za srednju Bosnu, optuženog za ratni zločin u Stupnom Dolu, doista jest senzacionalno više negoli spektakularno. Senzacionalno je, naime, saznanje da je akcija MUP-ovih specijalaca iz Lučkog uspjela samo zato što je izvedena tek uz znanje najužeg kabineta Vlade i pod izravnom paskom ravnatelja policije Ranka Ostojića, da je pripremana i provedena u strogoj tajnosti koja je osigurana i prethodnim "filtriranjem" splitsko-dalmatinske Policijske uprave na čijem je terenu izvedena, a da s "domaćom" logistikom apsolutno nije ni računala.

Trebalo je, čini se, najprije smijeniti načelnika Serđana Guština e da bi operacija "tajnog zdruga" uspjela ostati izvan dosega policijskih denuncijanata. Okolnost da u navodno pravnoj državi policija godinama skrbi za sigurnost i lažni identitet prononsiranog haaškog optuženika i lica s međunarodne tjeralice, da djeluje u sprezi s ostacima obavještajnih struktura odnjegovanih tijekom desetogodišnje vladavine HDZ-a, otvara neke ključne dvojbe glede funkcioniranja aktualne vlasti. U Hrvatskoj je, evidentno, na djelu paralelni sustav vlasti oslonjen na brojne akvizicije bivšeg režima koje su u ime antirevanšizma i protulustracijskih zahtjeva ostale nedodirljive.

Stoga aktualna vlast pribjegava "ilegali" kako bi spriječila blokade i opstrukcije. Slučaj s Rajićevim uhićenjem tragična je ilustracija toga kaosa u kojemu funkcionira račanovska vlada, prisiljena služiti se maskiranim specijalcima čiji identitet i postojanje skriva čak i od čelnih ljudi u policijskim upravama. A ako Vlada nema vjere u državne dužnosnike i službenike na terenu, kako li im tek građani mogu vjerovati?

A nije stvar samo u Rajiću, jer takvih, kojima je osiguran "azil", uz sve materijalne i ine popudbine, u ovoj je zemlji još solidan broj. Njihova zaštita koja anticipira pravo na sve povlastice proizašle iz "junačke" im ratne biografije, stvar je domoljubnog ponosa, očuvanja digniteta Domovinskog rata u kojemu je i zločin bio tek u funkciji jačanja nacionalne opstojnosti.

Rajić je u tom kontekstu paradigma jednog krajnje defektnog stanja svijesti koje je proizvelo okvir za "permanentnu revoluciju" iza čijih barikada ustrajno stoje branitelji neupitnog hrvatstva, odlučnog obračunati s domaćim izdajnicima što poput termita sišu krv naših prekaljenih ratnika. Toliko je daleko dogurala ta patološka apologija nacionalne svetosti da Rajićev odvjetnik Željko Olujić u euforičnom nastupu svoje pravovjernosti i lojalnosti klijentu, u maniri uličnog poluinteligenta, poziva Račana da pohapsi sve branitelje jer će tako biti najsigurniji da protiv njega više neće imati tko glasovati. Kao da je notorni Rajić sinonim za hrvatske branitelje, otjelotvorenje nepatvorenog domoljublja i hrvatske časti?!

A toga istog ex oficira JNA koji je, navodno, svoje zadnje dane u jugovojsci proveo asistirajući srpskim postrojbama u prvim akcijama opsade Sarajeva, u čijemu je granatiranju sudjelovao, kažu, i kasnije kao zapovjednik HVO-a, koji se nije libio ni profiterskoga mafijaško-švercerskog kolaboracionizma s paljanskim vođama, koji se sumnjiči i za likvidacije Hrvata, gnušao se, izgleda i sam Tuđman. Dao ga je čak i smijeniti, ali se ovaj, zahvaljujući nabujaloj HDZ-ovskoj hercegbosanskoj infrastrukturi, tek preimenovao u Viktora Andrića.

Poslao mu je potom, navodno, u inspekciju i skupinu SIS-ovaca koji su na zadatku uglavnom "pali", proglašeni muslimanskim špijama. Mostarski sud se ogradio nedostatkom dokaza i Rajića pustio na slobodu. A u njoj je uživao punih osam godina sponzoriran od svojih hrvatskih skrbnika, situiran, zbrinut u MORH-ovu stanu temeljem "zasluga za narod", ugošćen i počašćen od splitskih prijatelja i stožernih čuvara hrvatskoga demokratskog poraća. Hoće li mu na kraju presuditi Haaški sud? Vjerojatno hoće, no za nas je gotovo važnije hoće li domaće pravosuđe stati na rep onima koji su ga godinama brižljivo skrivali, koji su mu bez imalo krzmanja osigurali osobne dokumente i lažni identitet?

Hoće li napokon Hrvatska smoći snage i svoje istinske, potpuno marginalizirane heroje i svoj pravedni oslobodilački rat oprati od nečisti kojom su ih oblatili beskrupulozni psi rata? Za takav je pothvat potrebno puno hrabrosti, političke volje, zrelosti i zdrave političke klime. Malo što od toga ima današnja oportunistička Hrvatska. Nije li oportunizam ove vlasti zalog za antilustracijsku politiku buduće, i dugoročnu naizmjeničnost Sanadera i Račana? Srećom, od Srbije smo daleko pa ne moramo strahovati od preokreta kakve druge vrste...