Ističući kulturalna dostignuća i zrelo iskustvo katolika u političkom životu u različitim zemljama, osobito u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, nota ne dopušta bilo kakav kompleks manje vrijednosti u odnosu na ostale političke programe za koje je nedavna povijest pokazala da su slabi ili potpuno promašeni

Danas se svatko bavi politikom, bez obzira na staru uzrečicu kako je ona, je li, znate već što. Kaže se, i ako se ne bavite politikom, pozabavit će se ona vama. Valjda je to razlog što u Lijepoj našoj na svakih 50.000 stanovnika dođe po jedna stranka, udruga i alijansa, da ne nabrajam (mislim tu samo na one kojima nisu strane političke ambicije), tako da imamo stotinjak lidera koji računaju da će ostvariti nekakvu političku karijeru. Motive pojedinih nije potrebno raščlanjivati, međutim, činjenica je kako je najveća rascjepkanost na sceni tzv. demokršćanskih stranaka, među kojima ih ima na desetke koje u svojem imenu imaju isti korijen, kršćanski. Svi pokušaji da se ujedine u jednu stranku, zbog taština raznoraznih vođa, naravno, nisu uspjeli, tako da se istima na hrvatskoj političkoj sceni teško više može pomoći da u politici postignu nešto po čemu će se pamtiti. Šteta.

Ovaj uvod služi tek kao najava za šire predstavljanje jednog dokumenta koji je početkom godine u Vatikanu predstavila Kongregacija za nauk vjere, a nedavno ga je u hrvatskom prijevodu objavila Informativna katolička agencija. Riječ je o Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu. Nota, koju su potpisali pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger i tajnik Kongregacije nadbiskup Tarsicio Bertone, upućena je "biskupima Katoličke crkve i, na poseban način, političarima katolicima i svim vjernicima laicima pozvanima sudjelovati u političkom životu i politici u demokratskim društvima".

Nekima će možda na prvi pogled izgledati kako su političari katolici najvećim dijelom upravo u demokršćanskim strankama, no kako u njima, bez obzira što ih puno ima, nema baš brojnog članstva, uvažavajući realnost naše političke scene, valja reći kako političara katolika ima ponajviše u strankama poput HDZ-a ili HSS-a, koji i ističu svoju konzervativnu političku opciju, uz koju se često zna identificirati i Katoličku crkvu. Osobito što se tiče pitanja u pogledu vrednota, kao što su pravo na život od rođenja do smrti, zaštita majčinstva, obitelji i slična. No iznimaka ima i u drugim strankama, tako primjerice ima nekolicina vodećih političara u liberalnim pa i socijaldemokratskim strankama koji će javno priznati da su vjernici.

Koliko je tko uistinu praktični vjernik katolik i koliko drži do svojih načela u životu, pa tako i u politici, to je pitanje osobne savjesti i nije potrebno zbog toga javno bilo kome nametati nikakva pravila. Međutim, pitanje je koliko se hrvatskih političara ravna po svojoj savjesti, a koliko ih više drži do stranačke stege. U prilog savjesti govori ova nota. "Ova nota katolicima koji ozbiljno žele djelovati u politici predstavlja ohrabrenje, pomoć i orijentir", kazao je svojedobno velečasni Anton Šuljić, ravnatelj IKA-e, kad je dokument predstavljen hrvatskoj javnosti. Stoga se na samom početku ističe kako Crkva među svojim svecima časti brojne muškarce i žene koji su služili Bogu velikodušnom zauzetošću u političkom djelovanju i vršenju vlasti.

Među njima je posebno istaknut sv. Toma More, kancelar u Engleskoj u vrijeme Henrika VIII., koji je radije pristao na mučeništvo nego da se odrekne svojih katoličkih načela i vjernosti Papi. On je proglašen zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, navodi se u noti i dodaje: "Ne odričući se postojane vjernosti legitimnoj vlasti i institucijama kojom se odlikovao, poručio je svojim životom i smrću da se čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala."

Polazeći od temeljnog učenja Drugoga vatikanskog sabora, izraženog u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, nota ističe kako "vođeni svojom kršćanskom savješću" vjernici laici imaju zadaću prožimati kršćanskim duhom vremeniti red, poštujući njegovu narav i opravdanu autonomiju. U skladu s tim vjernici laici nipošto se ne mogu odreći sudjelovanja u politici, u društvenom, gospodarskom, upravnom, zakonodavnom i kulturnom djelovanju koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općeg dobra. To uključuje promicanje i obranu dobara kao što su javni red i mir, sloboda i jednakost, poštivanje ljudskog života i okoliša, pravednost, solidarnost itd.

U drugom dijelu ovoga nevelikog dokumenta govori se o nekim ključnim točkama u trenutačnim kulturalnim i političkim raspravama. Konstatira se kako je danas na snazi svojevrsni kulturalni relativizam, što se jasno očituje u teoretskoj razradi i obrani etičkog pluralizma, koji opravdava dekadenciju i napuštanje načela naravnoga moralnog zakona. Etički se pluralizam nameće i kao preduvjet za demokraciju. Nota ističe kako to relativističko poimanje pluralizma nema ništa zajedničko s legitimnom slobodom građana katolika da među političkim mišljenjima izaberu ona koja su spojiva s vjerom i naravnim moralnim zakonom i koja se prema njihovu kriteriju najbolje podudaraju sa zahtjevima općeg dobra.

U nastavku nota kaže kako je današnji znanstveni napredak urodio postignućima koja pobuđuju nemir u savjestima, a zakonski prijedlozi koji ne mare za posljedice koje će imati za budućnost naroda, nasrću na samu nepovredivost života. "Ivan Pavao II., nastavljajući trajni nauk Crkve, više je puta ponovio da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva imaju preciznu obvezu da se suprotstave svakom zakonu koji napada ljudski život. Njima, kao i svakom katoliku, nije moguće sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti je ikom dopušteno za njega glasovati... U tom se kontekstu mora napose spomenuti da ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikome da svojim glasom podupire političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala."

O kojim je konkretno zakonima riječ, odnosno kada političko djelovanje dolazi u dodir s moralnim načelima koja ne dopuštaju ukidanja, iznimke ili kompromis. Prije svih, to su zakoni o pobačaju i eutanaziji (koju se ne smije pomiješati s odlukom da se odustane od terapijske upornosti). Takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na život od njegova začeća do prirodnog svršetka. Isto tako, zakoni moraju čuvati i promicati obitelj, utemeljenu na monogamnom braku između osoba različitog spola i zaštićenu u njezinu jedinstvu i postojanosti. Nabrajajući dalje još neke teme, ovaj dio završava temom mira koji je uvijek plod pravednosti i učinak ljubavi te traži radikalno i potpuno odbacivanje nasilja i terorizma i zahtijeva trajno i budno zauzimanje svih odgovornih u politici.

Treći dio obrađuje načela katoličkog nauka o autonomiji svjetovnog poretka i pluralizmu. Za katolički moralni nauk neovisnost građanske i političke sfere od religijske i crkvene - no ne i moralne - vrijednost je koju je Katolička crkva stekla i priznala te je dio suvremene civilizacijske baštine. No ono što Crkveno Učiteljstvo želi istaknuti, jest da svojim miješanjem u ova područja ne želi vršiti političku vlast ili ukinuti slobodu mišljenja katolika o vremenitim pitanjima. Učiteljstvo želi - što i jest njegova vlastita zadaća - poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra. "Živjeti i djelovati po svojoj savjesti u političkim pitanjima nije ropsko pokoravanje stajalištima koja nemaju veze s politikom niti neka vrsta konfesionalizma, već način na koji kršćani daju stvarni prinos da, kroz politički život, društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe."

Ističući pri kraju dokumenta kulturalna dostignuća i zrelo iskustvo katolika u političkom životu u različitim zemljama, osobito u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, gdje se očito misli na velike demokršćanske političare kao što su Adenauer u Njemačkoj, De Gasperi u Italiji ili maršal De Gaulle u Francuskoj, nota ne dopušta bilo kakav kompleks manje vrijednosti u odnosu na ostale političke programe za koje je nedavna povijest pokazala da su slabi ili potpuno promašeni.

Uvažavajući svu realnost, autori dokumenta su svjesni kako je nedovoljno i ograničavajuće misliti da se zauzimanje katolika u društvu može ograničiti na jednostavnu preobrazbu struktura, jer ako na osnovnoj razini nema uljudbe koja je u stanju prihvatiti, opravdati i provoditi u djelo stajališta koja proizlaze iz vjere i morala, te će promjene uvijek počivati na slabim temeljima. Unatoč svemu, u zaključku note koju je odobrio papa Ivan Pavao II. navode se riječi iz prije spomenute pastoralne konstitucije Gaudium et spes, prema kojima se kršćani radije vesele što "mogu sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju".