U Srbiji je na sceni bio pokušaj da se vrati bivša kriminalizirana država na čelu s kriminalcima kao kvazi-patriotima / Ono što sad javnost prvi put ima prilike vidjeti, to je da se ne radi o patriotima i ratnim herojima, nego o plaćenim ubojicama i trgovcima heroinom, ističe Žarko Korać, potpredsjednik srbijanske vlade

- Sve detalje o Đinđićevom ubojstvu zna samo nekoliko ljudi, i to je jedino moguće ako se želi provesti uspješnu istragu. U protivnom, uvijek se da neka informacija (pre)više, možda i slučajno, a političari su uvijek pomalo »opasni« jer žele izaći u javnost s podacima. To poslije stvara probleme, pogotovo u koalicijskoj vladi kakvu mi imamo, gdje u svakom trenutku netko nešto želi kapitalizirati.

- Mi smo bili svjesni da postoji i funkcionira taj stup bivše države, prije svega u policiji i vojsci. To je bilo jasno nakon pobune »Crvenih beretki« u Kuli u studenome 2001., deset mjeseci nakon što je izabrana demokratska vlat, kad se vidjelo da imaju veliku podršku medija i jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice. U Srbiji je na sceni bio pokušaj da se vrati bivša kriminalizirana država na čelu s kriminalcima kao kvazi-patriotima.

- Haag kristalizira odnos prema ratnim zločinima. Ovdje ne samo da se ne dopušta suđenje za ratne zločine, ovdje se negira da je ratnih zločina bilo. Ono što sad javnost prvi put ima prilike vidjeti, to je da se ne radi i patriotima i ratnim herojima, nego o plaćenim ubojicama i trgovcima heroinom. Istraga koja je u tijeku zapravo je i smrt antihaaškog lobija, on umire pred našim očima. Znamo da su petorica koji su ubili Ivana Stambolića dobili po 20.000 DEM na ruke, još ne znamo koliko je dobio Legija kojem je to ubojstvo naručeno. Svi su bili pripadnici »beretki«, imali su policijske legitimacije, znači ubili su ga pripadnici policije, državne sigurnosti i još su bili plaćeni! Taj Legija je u izravnim prijateljskim i poslovnim odnosima s najvećom grupacijom dilera heroina i kokaina, tzv. zemunskim klanom, a mi smo sad od engleske policije saznali dosta podataka o njima, budući da ih oni već dugo prate u sklopu veće mreže.

- Naravno da iza svega stoji bivši režim. Jedan od dokaza je bivši načelnik resora državne sigurnosti Rade Marković koji je u zatvoru jer je osuđen za pokušaj atentata na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali kad je poginulo četvero ljudi iz pratnje. To su također počinili pripadnici »beretki« - jedince za specijalne operacije državne sigurnosti. Nezamislivo je i običnom čovjeku da je sve to radio sam šef tajne policije, a iznad njega su postojale samo dvije osobe - Slobodan Milošević i Mira Marković.

- Ništa nije isključeno, no ne znam, ja na to pitanje zasad ne mogu odgovoriti. Istraga teče. Sve što znam je da je prvi pokušaj atentata na Đinđića bio 21. veljače, a Šešelj je odlazio u Haag tri dana poslije toga. Mira Marković također 23. veljače odlazi u Rusiju i sve to pokazuje da su se sklonili neki ljudi koji pripadaju antihaaškoj grupi, koji pripadaju bivšoj vlasti. Jesu li svi oni znali za pokušaj atentata ne znamo, ali naše je mišljenje da je Šešelj znao. Šešelj je opasan čovjek koji se samo trudi da bude sličan klaunu.

- Koliko smo mi imali povjerenja da ga možemo sačuvati govori i ovaj podatak koji dosad nije iznesen u javnost: Ljubiša Buha, čovjek iz vrha organizacije koji je odlučio progovoriti nakon što je shvatio da će biti likvidiran, u Beogradu je bio sakriven u jednom stranom diplomatskom predstavništvu. Tamo smo ga sakrili i odveli smo ga u inozemstvo jer smo svakako željeli sačuvati tako važnog svjedoka. Taj je svjedok izazvao paniku i, zajedno s novim organizacijskim mjerama koje su počele u policiji, natjerao grupu da ubije premijera Đinđića.

- Demokatska stranka Srbije, koja nedvojbeno pripada tzv. patriotskim snagama kao njihov intelektualni izraz, sad je u defenzivi. Od uvjerljivosti sudskih procesa i ostalih događaja u zemlji zavisit će koliko će dugo i ostati u defenzivi. Nemam iluziju da su patriotske snage nestale, premda držim da će Šešelj kao političar tonuti. Radi se o starijim glasačima, siromašnijim, neobrazovanima, onima podrijetlom iz Hrvatske ili Bosne koji često ovu vlast doživljavaju kao izdajnika nacionalnih interesa i sa skepsom uzimaju njezinu orijentaciju ka europskim integracijama. Broj takvih glasača ostaje, to tijelo nije većinsko, ali ostaje na sceni. Možda se može pasivizirati ili tražiti neki izlaz, ali svakako mislim da popularnost Koštunice i DSS-a neće više rasti, već da će eventualno stagnirati.

Mislim da Koštunica neće propasti, ali da će on i njegova stranka proći kroz teško razdoblje jer će se utvrditi da su neki ljudi iz vrha te stranke imali određene »kontakte«. Ilustrativna je Koštuničina izjava hoće li pozvati Šljivančanina i Mladića da se predaju Haagu - da to nije učinio ni kad je bio predsjednik, a kamoli sada.

- Iako »patriotske snage« ne nestaju preko noći, držim da će Šešelj kao političar tonuti. Što se tiče socijalista može se reći da je ubojstvo Ivana Stambolića politička smrt Slobodana Miloševića. Na njemu se vidi da je uznemiren, a sigurno se četiri milijuna ljudi u Srbiji pita je li moguće da je osobno povezan sa Stambolićevim ubojstvom. Pitaju se je li moguće da su oni iz spavaće sobe naručili ubojstvo, a moj je odgovor da je moguće. Naročito to mislim za Miru Marković.

- Dvije su se naizgled slične stranke, SDU i SD, ujedinile u SDP bez ikakvog posebnog razloga. Socijaldemokraciju su poslije Daytona napravili Vuk Obradović, koji je mirovnjak postao poslije rata, a prije šutio, i Bogoljub Karić, koji je pod Miloševićem stekao veliki novac. Kriv sam jer sebi nisam postavio ključno pitanje: kakvu to stranku njih dvojica mogu napraviti? Naša se poimanja politike previše razlikuju i ovo mi je nauk da na političkoj sceni Srbije imam malo partnera, najbliži mi je Građanski savez, a bliski su mi Rasim Ljajić i Nenad Čanak. Stvaranje SDP-a bila je greška.