Vjesnik: 15. 04. 2003.
Gdje su svi ti ljudi
PIŠE: FRAN VIŠNAR
Umjesto najavljivane velike i očajničke bitke za Tikrit, ponovio se Bagdad. Nigdje spomena vrijednog otpora. U gradu sa sto tisuća stanovnika ostali su samo vođe plemenskih sunitskih klanova. Članovi stranke Baas, ostaci Republikanske garde, fedajini, Saddamova oružana pratnja i sl. nestali su, kao da nikada nisu ni postojali. I mada se u Tikritu prije nekoliko dana okupljala kakva-takva oružana sila spremna suprotstaviti se Amerikancima, sada je i ona »isp
arila«. Gdje su svi ti ljudi?! Tešku opremu su ostavili po gradskim četvrtima, streljivo također. Ono na što nailaze američki vojnici nalik je »ukletom Holanđaninu« - brodu koji plovi razapetih jedara, ali potpuno prazan, bez ljudske posade.Amerikanci moraju razjasniti tu enigmu. Jer, zauzimanjem Tikrita, zadnjeg većeg urbanog središta, koalicijske snage završavaju fazu velike vojne intervencije i ulaze u fazu stabilizacije zemlje (velike poput Španjolske ili Kalifornije). Ona je potpuno neizvjesna jer Amerikanci nisu još napravili tri stvari: utvrdili je li Saddam mrtav ili živ (ako je mrtav, kada je i gdje poginuo, ako je živ, gdje se sklonio), gdje je oružje za masovno uništenje i kamo je nestala polovica Saddamove vojske i tajne policije?Zagonetku sa Saddamom Amerikanci moraju raspetljati što prije jer će biti vrlo nezgodno da se i on izvuče kao Osama bin Laden. Za Bijelu kuću i fazu stabilizacije bilo bi najbolje da je Saddam pokopan pod ruševinama: nema više njegovih poruka, nema iračke vlade u egzilu, nema gerile. No, na takvu optimističku varijantu Amerikanci ne mogu sasvim računati. I mrtvi Saddam (za mnoge Iračane poginuo je herojskom smrću i u borbi) opasan je simbol. »Desadamizacija« Iraka trajat će dugo, barem dotle dok se ne izvrši potpuna demilitarizacija zemlje.
Američke vojnike u Bagdadu i drugim zauzetim gradovima neće svi dočekati cvijećem, svježe pečenim kruhom i cigaretama. Jer, jedno od objašnjenja gdje je »iscurio« Saddamov vojni, policijski i obavještajni aparat treba tražiti u primjerima drugih režima koji su preko noći doživjeli krah. Pad Berlinskog zida i sudbina DDR-a ne može se uspoređivati s Irakom, čak niti Rumunjska, jer su se režimi tamo urušili iznutra, a u Iraku vojnom intervencijom izvana. Vijetnam je bolji primjer. Kada su k
omunisti 1975. zauzeli Sajgon, bivši režim se je raspršio. Dio je pobjegao, dio se pritajio, dio odmah novoj vlasti ponudio svoje usluge. To se upravo događa i u Iraku. S jednom razlikom. U Južnom Vijetnamu (do 1975. god. suverenoj proameričkoj državi) više nitko nije imao volje organizirati antikomunističku gerilu. A u Iraku nisu još svi položili oružje. Što god napravili u toj zemlji Amerikance će barem polovica Iračana uvijek smatrati »imperijalistima« i »okupatorima«.U Bijeloj kući je malo pravih poznavatelja arapskog svijeta i njegovog mentaliteta. Točno je da ljudi vole pobjednika, što čine najviše zato što ga se boje. Arapi na duži rok svoje poraze vole pak pretvoriti u pobjede. Amerikanci će biti poraženi u miru ukoliko naprave upravo ono što su pri
je rata željeli izbjeći (Washington je tvrdio da nikada neće napraviti takvu grešku): dovesti na vlast šačicu emigranata među kojima ima i onih koji nisu niti odrasli u Iraku. Oni uopće ne poznaju lokalne prilike, niti koliko duboko moraju čistiti vojsku, policiju, administraciju.Za taktiku raspršivanja bivših pripadnika režima to je idealna prilika da se pregrupiranju i ostanu mirovati dok opasnost ne prođe. Oni imaju što čuvati: kadrove, odnosno same sebe. Nitko drugi o njima ne zna to što oni sami znaju o sebi: tko je koga ubio, tko je najviše krao iz državne riznice, tko je trgovao naftom, čak i drogom i otrovnim supstancama u privatne svrhe, tko je koga pokrao, kako se napredovalo za vrijeme Saddama, naručivali atentati u inozemstvu i kod kuće i sl.
Šanse da se izvuku okorjele ubojice koje su i za Saddama bile anonimne, najveće su upravo u fazama stabilizacije i tranzicije zemlje. Mnogi će se odmah uključiti u lokalnu policiju zaduženu za održavanje reda i mira, razne oblike vlasti u gradovima, pa na kraju i u pripremu demokratskih izbora čak i kao kandidati na listama raznih stranaka. Organizirat će se kao mafija s vođama na vrhu i tajnim vojnicima na dnu koji će po danu na tržnicama prodavati voće i kozji sir, baviti se sitnim zanatima ili skromnom trgovinom, a po noći podmetati eksplozive, bacati bombe na američke vojnike i pucati po njima kada god im se ukaže prilika. Strahote podzemnog gerilskog rata u gradovima iskusili su Francuzi u Alžiru i Britanci u Adenu, a Izraelci krvavo stanje ni rata ni mira na palestinskim područjima.
Amerikanci se u svakom svom poslijeratnom potezu moraju pokazati kompetentnim upravljačem zemlje sa 23 milijuna stanovnika. A s čim će se morati pritom suočavati najbolje opisuje vic koji se ovih dana širi arapsko-islamskim svijetom. TV-postaja Al Jazeera anketira u Kuvajtu, Egiptu i Iraku: »Kakvo je vaše mišljenje o nestašici mesa?« Kuvajćanin pita: »Što je to nestašica?«, Egipćanin: »Što je to meso?«, a Iračanin: »Što je to mišljenje?«.