Službena verzija glasi: čovjek kojega Haški sud tereti za zločin u Stupnom Dolu pronađen je slučajno, u sklopu potrage za odbjeglim haškim optuženikom generalom Gotovinom. Prava je istina da je Rajić uhvaćen umjesto Gotovine, e da bi se Haškom sudu mogla demonstrirati hrvatska spremnost na suradnju. Njegovo je hapšenje povezano sa sutrašnjim posjetom tužiteljice Del Ponte Zagrebu. Na to upućuje i izjava premijera Račana, koji je jučer otvoreno priznao da će tim uhićenjem anulirati dio kritika i pokazati da je Hrvatska pravna država. Bez problema će ga izručiti haškoj pravdi, jer zbog njega nitko ovdje neće pokrenuti nikakve prosvjede.

Da je Rajićevo hapšenje dokaz djelovanja pravne države, vlast bi se, prvo, morala potruditi istražiti kako se moglo dogoditi da haški optuženik godinama živi u Hrvatskoj, toliko komotno da se de facto nije ni skrivao; štoviše, svoje je ime istaknuo i na ulaznim vratima od Hrvatske mu vojske dodijeljenog stana. Nisu ga jatakovali pojedinci, nego strukture, vojne i državne. Danas se smatraju podzemljem, ali tri godine od Tuđmanove smrti i HDZ-ova detroniziranja još su vrlo žilave. Pitanje tko je zbrinuo Rajića, pitanje o odgovornosti njegovih zaštitnika, stidljivo tek postavljaju novinari. Nije prvi put da dijelovi države evidentno logistički podupiru ljude optužene za ratni zločin. Daju im lažni identitet, godinama ih skrivaju, egzistencijalno zbrinjavaju. Nitko nikada zbog toga nije odgovarao.

Ta činjenica, drugo, implicira pitanje tko uopće vlada Hrvatskom. U čijim su rukama poluge vlasti? U rukama demokratski izabrane koalicije ili HDZ-ove strukture vlast de facto nikad nisu ni predale? Ako je Račanova vlada zaista poskrivećke, služeći se specijalnom tajnom postrojbom morala hvatati Rajića, onda je nužno otvoriti pitanje odgovornosti njegovih jataka. Ako se to ne napravi, ako policija i državni odvjetnik slučaj smatraju zaključenim, ako se Rajićevi zaštitnici ne budu krivično gonili, onda to znači samo jedno: da se takva situacija ne doživljava kao problem, da je vlast s njom u prešutnom ili tajnom dealu. Onda je moguće razmišljati i o sljedećoj kombinaciji: da je Rajić žrtvovan kako bi se pomoglo Gotovini.

Treće, cijeli slučaj ponovo na dramatičan način otvara pitanje povezanosti i pokroviteljstva Hrvatske nad ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini. Aktualna vlast ne može prešutjeti činjenicu da je hrvatska država sponzorirala, skrivala, osigurala i faktički nagradila ljude kojima su ruke krvave do lakata i Haški ih sud smatra zločincima velikog kalibra. Najmanje što u tom pogledu mora napraviti povlačenje je vlastite, sramotne deklaracije o Domovinskom ratu, kojom se tvrdi da je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i samo na svom teritoriju.