Vjesnik: 17. 04. 2003.
Hrvatska uskače u posljednji vlak za EU
BRUNO LOPANDIĆ
Svečano potpisivanje Sporazuma o pristupanju deset zemalja sasvim će sigurno ući u popis povijesnih datuma Europske unije. Za samo godinu, ta najsnažnija europska integracija brojit će 25 zemalja članica.
Najveći broj tih zemalja - s iznimkom već razvijenih demokracija poput male Malte - imala je težak i zahtjevan zadatak transformacije iz rigidnih komunističkih sustava u društva u kojima vladaju načela parlamentarne demokracije i tržišne privrede. Taj put nije bio nimalo lagan, ali ne samo zbog tehničkih pitanja i grubih ekonomskih pokazatelja. Transformaciju je, nai
me, trebalo obaviti prije svega iznutra da bi se ublažili ili poništili negativni efekti mentaliteta ljudi koji su desetljećima živjeli u potpunoj izolaciji.Stoga je proces širenja EU-a nametnuo izazove upravo tim zemljama, koje su se morale naučiti da prihvaćanje zajedničkih pravila ponašanja ne znači gubitak ili pak opasnost za državu, nego upravo suprotno - međunarodnu potvrdu suvereniteta i mogućnost da ga iskaže u tijelu u kojem se donose globalno važne odluke.
Ulazak deset zemalja u EU znači i napuštanje filozofije po kojoj se najbolje držati po strani i biti svoj. Politička elita tih zemalja vrlo je rano shvatila da mnogo prigoda za integracijske vlakove i neće biti. Svejedno, kako za koga, ali ta tranzicija trajala je desetak godina.
Neformalan skup u Ateni vrlo je poučan za Hrvatsku. Sada je, naime, sasvim suvišno raspravljati o godinama propuštenih prigoda.
Hrvatska je u poziciji hvatati možda i posljednji europski vlak zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, s obzirom na to da je vrlo upitno kada će se proširenje, nakon 2007., nastaviti. No, čak i kada bi se vlast odrekla političkog cilja ulaska u EU, europske standarde bi opet morala ispuniti, jer je bez toga država osuđena na političku marginu i ekonomsko nazadovanje. Upravo je stoga za sve što se tiče EU-a i njegovih pravila mnogo važniji sadržaj nego forma. Upravo to moraju na umu imati hrvatski političari.