O akciji uhićenja Ivice Rajića, godinama njegova skrivanja, kao i optužbama na račun splitske policije u ovom slučaju, razgovarali smo s Ivicom Johanom Cipcijem, bivšim načelnikom Policijske uprave splitsko-dalmatinske koji je na toj dužnosti bio od kraja 1993. do ljeta 1997. godine.

Ovakve stvari se vrlo rijetko dešavaju slučajno. Kad je u pitanju Ivica Rajić, onda je to bila akcija koja je provedena ne slučajno, nego namjerno. Međutim, o čemu se radi: Rajić je boravio na ovom području i, prema mojim saznanjima, o njegovoj približnoj lokaciji znale su ondašnje strukture, kao i one koje su smijenile HDZ. Sve podatke vezane za Ivicu Rajića imali su nakon izbora 2000. i ljudi koji su preuzeli dužnosti u SIS-u, HIS-u, Ministarstvu obrane, Vladi i u Policiji. Prema tome, svi su oni zajedno znali gdje se otprilike Ivica Rajić nalazi i nikad nikome od njih nije palo na pamet da bilo što poduzme oko njegova pronalaženja i uhićenja.

Što se tiče izdavanja dokumenata Ivici Rajiću, ja ovog trenutka ne znam pod kojim je imenom on dobio dokumente. Međutim, bezobrazno je u tisku naznačeno da je PU splitsko- -dalmatinska izdala dokumente Ivici Rajiću iz razloga jer su dokumente izdali u MUP-u u Zagrebu. Jedino se u Zagrebu izrađuju dokumenti, od osobne iskaznice do putne isprave. Ivica Rajić, ako je došao osobno na šalter jedne male postaje u okviru PU, onda je on došao tražiti dokument na osnovi nečije domovnice i sa svojom fotografijom, ako je, naravno, došao. Prema tome, splitska PU je zaprimila zahtjev za izdavanje dokumenta, službenik ili službenica koji su radili na šalteru mogli su ustanoviti da se radi o Ivici Rajiću jedino pod uvjetom da su osobno poznavali tu osobu koja je došla i pod uvjetom da je Ivica Rajić došao osobno predati zahtjev.

Taj zahtjev se dostavlja u centralu PU, centrala PU igra ulogu pošte i ništa drugo. Svi zahtjevi koji ovdje stižu iz policijskih postaja na terenu, od Makarske do Imotskog i Trogira, skupljaju se u Splitu i onda se odvoze u Zagreb i centralu i tamo se izrađuju dokumenti. Službenica koja je zaprimila zahtjev mogla je prepoznati u tom čovjeku Ivicu Rajića isto koliko netko tko je u Zagrebu izrađivao dokumente po fotografiji. Isto tako postoji mogućnost da se radi o kompletno falsificiranom dokumentu jer javna je tajna da se taj ili bilo koji dokument, od osobne iskaznice, preko vozačke dozvole, do putne isprave vrlo kvalitetno falsificira i može dobiti u jednoj susjednoj zemlji i samo ga stručnjak može razlikovati.

Iz Zagreba je došao zahtjev da se pronađe Ivica Rajić nakon što je napravljen pritisak iz Haaga i što je taj pritisak bio veći više se pritiskalo i splitsku policiju. No, nije se htjelo uhititi čovjeka za kojega nisu bili sto posto sigurni da je Rajić, a tek kad su ustanovili da se sigurno radi o njemu, onda su pristupili njegovu uhićenju.

Nije to nikakva kompenzacija, nego je zahtjev iz Haaga direktno išao i za Ivicu Rajića, te je uz njega dostavljen podatak da se on nalazi na ovom području. Ova vlast nije imala više mogućnosti izbjeći da nešto ne poduzme. Dobro im je došlo u cijelom ovom kompleksu događanja Bobetko-Gotovina da nešto ipak odrade, jer se hrvatska Vlada nalazi pred ulaskom u Europu, a najveći kamen spoticanja pritom je upravo suradnja s Haagom. Gdje god da dođu naši predstavnici, od predsjednika do premijera, svuda se spočitava loša suradnja s Haagom, pa je onda protuzakonito uručena i optužnica Bobetku kako bi se kompenzirao odnos Vlada-Haag-Bobetko.

Što se tiče Ivice Rajića, njegova priča počinje 1993. godine, kada su događaji koji su postali predmet optužnice i počinjeni. Sve do 1995. godine dok nije podignuta optužnica, hrvatska javnost nije ništa znala o tome jer je ondašnja vlast na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom skrivala tu informaciju, kao i za cijelu grupaciju Kordić, Aleksovski i drugi. Njih tada preuzima MORH na čelu s Gojkom Šuškom i svi su oni bili smješteni u jednom od objekata MORH-a kod Makarske.

Godine 1995. počinje njihov život u ilegali i skrivanje. Međutim, što se dešava? Dignute su optužnice i protiv Rajića, i protiv Kordića, i cijele grupacije i sad je zbog pritiska Haaga na Franju Tuđmana nešto trebalo odraditi. U tom momentu je došao nalog da ja moram uhititi Aleksovskog kojega je bilo najlakše žrtvovati jer je porijeklom Makedonac. Njega je trebalo izvući iz objekta i to uhićenje Aleksovskog se provodi zaobilazeći Gojka Šuška. On nije znao da se iz vojnog objekta uhićuje Aleksovskog. Kada je Šušak saznao da je uhićen Aleksovski, onda je ostatak grupe najprije premjestio u druge objekte. Rajića je premjestio u Duilovo, ali je zabranio vojnoj policiji i vojsci da dopuste prilaz civilnoj policiji blizu vojnog objekta, a kamoli da uđu unutra.

Od tada više nismo mogli ući niti u jedan od tih objekata legalno, ali smo nakon Rajićeva premještanja u Duilovo nastavili potragu za njim i s lakoćom ustanovili da se nalazi tamo, a da mu obitelj ima stan u Splitu, te da mu supruga drži prodavaonicu cipela u istoj toj ulici. Taj podatak je dostavljen i tadašnjem ministru Peniću, njegovu pomoćniku Brzoviću, i njime su raspolagali. Međutim, mi kao civilna policija nismo imali zakonsko ovlaštenje da bilo što učinimo, jer su postojali i vojna policija, i vojno tužilašto, i vojni sudovi, i bili su odvojeni. Jedino smo mogli provaliti silom unutra i oružano se sukobiti s Vojnom policijom.

Nakon što smo mi ustanovili gdje se Ivica Rajić nalazi, provalili su ga i novinari iz Globusa. Izišla je čak i njegova fotografija, nakon čega je MORH sklonio Ivicu Rajića iz Duilova, a krivično su gonili novinare za klevetu. Tvrdilo se da su snimili nekoga tko se bavio vodokotlićima i sličnim, a neosporno se radilo o Ivicu Rajiću. Bili su toliko prepotentni da su ga prijavili pod punim imenom i prezimenom da boravi u Duilovu. Nakon tih napisa Rajić je uklonjen i neko se vrijeme nije znalo gdje se nalazi, ali se znalo da mu žena i djeca žive ovdje u Splitu, a da on vjerojanto nije daleko otišao. Uspješno su ga uspjeli skrivati jer je tada brigu o Ivici Rajiću, i ne samo njemu, nego i o četvorki iz Ahmića koji su bili kod Zadra, preuzeo Markica Rebić, ondašnji načelnik SIS-a, a poslije savjetnik predsjednika. Ta je grupa bila vezana na HIS i dio SZUP-a, tako da je u Splitu Alojz Šupraha surađivao s Markicom Rebićem i logističkom grupacijom koja se brinula oko Ivice Rajića i ostalih bjegunaca s lažnim identitetom. To je trajalo do 2000. godine.

Otišao je Markica Rebić, kao i ljudi iz HIS-a i SIS-a, te došla nova garnitura. Oni nasljeđuju kompletnu dokumentaciju vezanu za prijašnji rad tih službi i novi ljudi, pogotovo iz struktura HSLS-a u SIS-u, Bišćan i drugi, preuzimaju sve te informacije vezano za Ivicu Rajića i ostale. Nije slučajno pronađena grupa kod Zadra i Šibenika jer su sve to oni znali. Znali su to ovi u HIS-u i SIS-u, znao je to Jozo Radoš kao ministar obrane. Kada je znao Jozo Radoš, znao je i Ivica Račan. Kada je znao Ivica Račan, znao je i Šime Lučin. Znao je i Dražen Budiša. Sve ovo što su znali prethodnici, znala je i nova nomenklatura. Međutim, oni ništa nisu ni pokušali poduzeti jer nisu ništa željeli poduzeti. Da su nešto željeli poduzeti, pitam se zašto Ranko Ostojić koji je sada, prema napisima u Nacionalu, proveo cijelu operaciju, onda ništa nije napravio kada je bio načelnik PU splitsko-dalmatinske. Zašto to nije napravio prije godinu dana kada je postao ravnatelj policije u Zagrebu? Nisu napravili ništa dok ih Haag nije pritisnuo i dostavio im podatak kojim su oni još ranije raspolagali. Tek kada su ih dobro pritegli iz Haaga, oni su odlučili pokrenuti akciju i onda u nju upleću splitsku policiju da to odradi.

Kako komentirate napise da je navodno Ante Belak, šef splitske krim-policije, dao informaciju o Rajiću kako bi zadržao svoju funkciju.

Mene ne čudi novinarka Jasna Babić koja je spremna objaviti svoju ili tuđu laž za dobit političkih ili tiražnih interesa, jer nije ni prva ni zadnja novinarka koja u Hrvatskoj radi takve stvari. Ne čudi me ni Nacional koji je odavno prešao žutu liniju i ozbiljno se približio Božićevu ST-u, ali me čudi jedan Ranko Ostojić koji je suflirao, praktički diktirao najveći dio tih članaka. Podaci koji su izneseni mogli su se samo dobiti od Ranka Ostojića. Samo ih je on mogao izdiktirati i pobrinuti se da promptno iziđu oba članka, a najprije onaj o uhićenju, gdje se na kraju najavljuje da u idućem broju slijedi informacija o ljudima iz splitske PU koji su štitili Ivicu Rajića. I onda da bi Ranko Ostojić, valjda po nalogu svoga Šime Lučina, zaštitio Ivicu Račana, Jozu Radoša i cijelu strukturu današnje vlasti koji su znali informaciju o Rajiću, a ništa nisu učinili, sada traže žrtvenoga jarca i pronalaze ga upravo u Anti Belaku kao najpodobnijoj osobi, jer je isturen kao šef krim-policije.

To je čovjek koji je pred mirovinu, a nedavno je od Šime Lučina i Serđan Guštin zatražio da ga se makne. Tako se namjerno i svjesno kompromitira jedan vrsni policajac, možda najkvalitetniji krim-policajac u Hrvatskoj koji je cijelu svoju profesionalnu karijeru više nego korektno odradio. Ostojić ga svjesno žrtvuje, objavljujući podatak da je najprije znao, a onda i odao Ivicu Rajića kako bi spasio svoj položaj. To je čovjek pred mirovinu i nema se on što boriti. Implicirajući da je Belak najodgovorniji za uhićenje Ivice Rajića, istura ga na streljanu i dovodi u situaciju pokojnoga Milana Levara iz Gospića. Dakle, pokušava ga se fizički unštiti. Ante Belak je svjesno žrtvovan ni kriv ni dužan, jer je nemoguće da je logistiku Ivice Rajića, uz HIS, SIS..., na kraju privatno radio jedan čovjek. To su gluposti, kao što je glupost i da je Rojs napao Antu Belaka zbog kriminala pri nabavi gumenih patrolnih čamaca. Pa što Ante Belak ima s gumenim čamcima koje je naručivalo Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu? Niti ih je kad nabavljao, niti ih je mogao nabavljati. To isto kao da ja Rojsa napadnem da je napisao povijest klasične filozofije Njemačke. Notorna glupost!

Zato što je nova vlast od trenutka kad je došla počela određivati sporazum sa strukturama iz HDZ-a. O tome sam ja unatrag dvije-tri godine već i pisao. Počeo se odrađivati sporazum o nenapadanju. Svi su oni povezani jedni s drugima i upravo zbog toga je vlast u svom ponašanju u odnosu na Gotovinu i Rajića slična prošloj. Ipak, postupno su pod pritiskom javnosti morali nešto malo drukčije raditi. Ponavljam, nikada oni ništa ne bi radili vezano za Ivicu Rajića da nije bilo pritiska iz Haaga. I danas bi se Ivica Rajić šetao po gradu. Nedavno sam pročitao kako se Mate Granić u svojoj jednoj kolumni užasno ljuti što objavljenom transkriptu s jednog sastanka Tuđmana i Hrvata iz BiH nedostaju određene rečenice koje je on navodno izgovorio. Ako je to netko namjerno radio, s pravom se može ljutiti. Ali pitam ja Matu Granića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, potpredsjednika HDZ-a i ministra vanjskih poslova, što je on to učinio 1993. godine kad je saznao za događanja oko Ivice Rajića da obavijesti hrvatsku javnost. Što je učinio 1995. godine kada je doznao da njegov kolega ministar Gojko Šušak skriva čovjeka protiv kojeg je podignuta optužnica u Haagu i da se to objavi u tisku? Zašto kao častan čovjek nije dao ostavku? Ne, ostao je do kraja, do konačnog kolapsa HDZ-a. Čak se pojavio kao kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima. HDZ-a se odrekao kad je vidio da mu je kampanja išla naopako i da nema šanse da kao njihov kandidat pobijedi.