Drugi dan neformalnog sastanka na vrhu Europske unije u Ateni bio je rezerviran za sve europske zemlje. Vođe EU-a okupili su za istim stolom šaroliko društvo zemalja koje su u odnosu na Uniju u različitom položaju. Uz EU-članice okupile su se zemlje kandidati, zemlje zapadnog Balkana i one za koje nije sigurno hoće li uopće biti dijelom EU-a. Tako širok opseg sastanka ne bi trebao nikoga zbuniti.

Europska unija je svim tim zemljama pristupila pod šifrom »šire Europe« da bi sa svima na europskom tlu uspostavila suradnju na svim poljima, uključujući i najvažnija – ekonomsko i političko. Uniji je, naime, važno održavati komunikaciju i dobre odnose sa svima, da bi svi u Europi pokušali dijeliti iste vrijednosti – slobodan protok ljudi i roba, poštivanje ljudskih prava, demokratski sustav i vladavinu prava. Širenje takvih vrijednosti za Uniju je važno radi vlastite stabilnosti i ekonomskog napretka, uključujući i one zemlje koje nikad neće ući u EU, poput primjerice Rusije.

Sastanak »šire Europe«, međutim, jasno pokazuje da valja zaboraviti staromodne podjele o zapadnim, istočnim, srednjim i kojekakvim Europama. U Europi uistinu postoje samo zemlje članice EU-a, kandidati i oni koji to nisu. Politički se dijele samo na one koje se mogu opravdano nazvati pravim demokracijama u kojima funkcionira vladavina prava i one u kojima to nije tako. Dakle, čak i kad političari jedne zemlje odluče da ne žele članstvo u EU (Švicarska, Norveška) one i dalje s EU-om dijele zajedničke demokratske vrijednosti i ekonomske interese. Te dvije zemlje od EU-a dijeli samo formalitet članstva, no povezuje ih niz međusobno potpisanih ugovora. U globaliziranom svijetu, »pritisak suradnje« osjećaju svi, mali i veliki, bogatiji i siromašniji. Biti dijelom tog demokratskog kruga pitanje je političkog prestiža i uvjet ekonomskog napretka.