Planet odbacuje rat, pa je iskovan jezik koji opravdava nasilje. Tako se napad na Irak vodio pod nazivom "Iračka sloboda", a žrtve "kirurških udara" prikazane su kao "kolateralna šteta"

Saveznički je svijet ipak retorički uznapredovao. Nakon Prvoga svjetskog rata Winston je Churchill komentirao upotrebu otrovnog plina protiv Iračana ovim riječima: "Ne razumijem ovu preosjetljivost oko upotrebe plina. Ja sam čvrsti pristaša korištenja otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena". U današnjoj ideologiji multikulturalizma, demokracije, vladavine prava ovakav rječnik naravno ne može proći pa se za slične pojave traže atraktivni eufemizmi. Čitav planet odbacuje rat kao poniženje ljudskog roda, pa se više krvnički zadovoljno ne smiju voditi ratovi, već kovati novi jezik koji će projekciji vanjskog nasilja dati opravdanu nuždu. Skorašnji napad na Irak vodio se pod nazivom "Iračka sloboda". Čija je bila ta "iračka sloboda"? Bushova, budući da je njegova sloboda apsolutna jer je bio slobodan za preventivne ratove i slobodan od međunarodnih sporazuma. I zato ono što ljudi misle da vide nije rat, nego vojno-redarstveno uvođenje demokracije.

Rat prestaje biti zastarjelo okupiranje i dobiva status modernog oslobođenja. Da je tome tako potvrđuje formiranje "dragovoljne koalicije" (ignoriranje uloge Vijeća sigurnosti UN-a) koja će izvršiti "dekapitaciju režima" (umorstvo Saddama Husseina). Za tu su svrhu potrebni "kirurški udari" kako bi se ostavio dojam da se ova operacija osvajanja tuđeg ozemlja vodi uz propisane sterilizacijske uvjete. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld će reći da pri takvom napadu nešto može izgledati kao bombardiranje grada, ali to zapravo nije, radi se naime samo o "preciznom bombardiranju". Mrtvi i ranjeni civili koji ostaju i nakon takvog bombardiranja pokrivaju se već klasičnom frazom o "kolateralnoj šteti". Uostalom, i među koalicijom dolazi do žrtava zbog "prijateljske vatre". Prihvaćanjem takvog "Bushspeaka" i "Pentagonesea" mediji ne samo da degradiraju jezik ratnog novinarstva nego i sudjeluju u propagiranju rata koji se na koncu osvećuje i njima.

Jer vojna demokracija nameće jezik izvještavanja i izbor prioriteta: neće se čuvati nacionalni muzej, knjižnica, arhiv i nekoliko bolnica od pljački i paljenja, već će se brinuti o Ministarstvu nafte i o sigurnosti tisuća naftnih izvora. Premda su iz zraka u stanju snimiti svaku zgradu koju pogađa njihova raketa, dragovoljni koalicionisti nisu "mogli" kontrolirati što se događa s mezopotamskim blagom koje ne pripada samo iračkoj nego i svjetskoj baštini. Ali i to je, prema Rumsfeldu, dio slobode, jer su "slobodni ljudi slobodni da prave pogreške i počine zločine i čine loše stvari".

Nakon što su mediji pronijeli tvrdnje Iračana da u krađu nisu išli građani kako bi potvrdili sve aspekte svoje slobode, već kriminalci, Rumsfeld je optužio medije da nisu manifestirali dovoljno uklopljene lojalnosti, odnosno da su preuveličali dimenzije pustošenja zauzetih gradova. Kako to da se pri planiranju preventivnog rata nisu znale isplanirati i preventivne zaštite narodne i privatne imovine? Ne potiče li se kaos i zato da bi se lakše dokumentirala potreba za "prinudnim upraviteljem" Iraka?

Dok se Blair sada doživljava taktično realnijim, Schröder i Chirac uviđaju da je na koncu ipak bolje prihvatiti Bushev binarni diskurs pobjednika i pobijeđenog i sve su skloniji razumijevati svoj otpor pobjedniku kao prenaglu hiperboličku retoriku, jer sada treba spašavati transatlantsku trgovinu. Opozicija i "razboritiji" mediji već su podnijeli cost-benefit analizu o tome koliko su izgubile i koliko će izgubiti relevantne francuske i njemačke kompanije od rata i mira u Iraku. Konkretni nacionalni interesi, a ne apstraktni svjetski interesi ipak su najbolja računica. Uostalom, nije važno što je nestao pacijent (Saddam Hussein), nego da je operacija uspjela.

Sada se samo treba vratiti oratorstvu o načelnoj središnjoj ulozi UN-a, stavu da Iračani od tri dijela naprave jedinstvenu vladu, preporuci da u obnovi ove zemlje imaju pravo sudjelovati i oni koji je nisu napadali. To što SAD prema Siriji već poteže (al)kemijski i Al-Qa'ida kviz kao casus belli nije toliko zabrinjavajuće dok rat, pardon akcija pronalaženja nevidljivog oružja za masovno uništenje, ne počne. A kad vojska upadne u Siriju, onda se tu više ionako ništa ne može, osim moliti za mir i tražiti da ta akcija bude što kraća i sa što manje civilnih žrtava. Jer i poslije toga će se morati raspravljati o stožernoj ulozi UN-a i neprihvatljivosti preventivnih ratova. Glavno je sam ne postati meta. Uspjeh je Hrvatske da se u ovom euro-američkom polemičkom konfrontiranju nije afirmirala kao veća verbalna šteta.