Lakoća s kojom su Amerikanci i Britanci zanemarili i marginalizirali rusko, njemačko i francusko protivljenje ratu protiv Iraka dovodi u pitanje status "velike sile" za te tri — po svim "objektivnim" kriterijima — velike europske zemlje. Važnost i politička veličina zemalja kao što su Njemačka, Francuska i Rusija izgleda sasvim drukčije iz žablje perspektive neke male zemlje (recimo Hrvatske) i iz ptičje perspektive, iz Londona i Washingtona. Dok je za nas Njemačka glavni vanjskotrgovinski partner, glavno područje radnih migracija, izvor zarade za mnoge naše obitelji, stalna adresa velikog broja turista, te glavni kontrolor najpopularnije valute (nekad njemačke marke, a danas eura), ona nije ništa od toga za Britance i Amerikance. Anglofoni relativno slabo poznaju Njemačku, Francusku i Rusiju, a ni prema jednoj od te tri zemlje nemaju "strahopoštovanje" kakvo status velike sile nosi sa sobom. Dok za Ameriku očito nitko više nije dovoljno velik da bi ga se trebalo ozbiljnije pribojavati, za Britaniju je jedino Amerika "velika sila", ne i Njemačka, Rusija ili Francuska.

Dijelom je to iz povijesnih razloga, a dijelom su i kulturalne sličnosti učinile Britance bližim Amerikancima nego kontinentalnim Europljanima. Amerikance i Engleze povezuje isti jezik (koji čak — za razliku od Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca — i zovu istim imenom), a za mnoge Britance (i Amerikance) engleski je jedini jezik kojim govore. Filmove na tuđim jezicima, primjerice, gleda zanemariv segment populacije — prema posljednjim istraživanjima tržišta, manje od pola posto stanovnika Glasgowa je, recimo, u posljednjih godinu dana pogledalo bar jedan film na nekom drugom jeziku, koji nije engleski. Gledanje filmova koji u sebi uključuju prevođenje (subtitle) mnogi drže nemogućim i prenapornim. Isto je i s čitanjem knjiga i novina, te praćenjem televizijskih programa na nekom drugom jeziku. Dominacija engleskog jezika dovela je do prilične kulturalne izoliranosti, u kojoj ono što nije napisano ili snimljeno na engleskom jeziku praktički ne postoji.

Navest ću primjer iz vlastita iskustva. Tijekom cijelog mog studiranja u Britaniji, a i sad kad u njoj radim kao sveučilišni nastavnik, nikad nitko od mene nije tražio da pročitam, citiram ili uopće uzmem u obzir djela koja su o mojoj temi napisana na nekom drugom jeziku. Sposobnost da se to čini jest velika (i neočekivana) prednost, ali ne i nužan preduvjet. Diskusije koje se vode na njemačkome, francuskome ili španjolskome, u tom su smislu gotovo potpuno nepoznate suvremenoj britanskoj i američkoj javnosti.

Radovi koji se objave samo na njemačkome, talijanskome, hrvatskome uopće se ne uzimaju u obzir, kao da ne postoje. Sasvim je drukčije s onim radovima koji dolaze iz Irske, Australije, Kanade, Novog Zelanda ili se bilo gdje drugdje objave na engleskom jeziku ili na njega prevedu. Takva je jezička barijera, ne samo u mojoj struci nego posvuda, pretvorila neke "male" narode (primjerice Irce ili Novozelanđane) u "velike", a mnoge nekadašnje "velike" (recimo, Nijemce, Francuze, Ruse i druge) u "male". U tom smislu, pisati hrvatski nije ništa bolje/lošije nego pisati njemački ili ruski ili francuski. I jedno i drugo, s pozicije danas dominirajuće anglofonske "koalicije", ostaje prilično nevažno, relativno nepoznato i uglavnom zanemareno.

Budući da samo dvije članice Europske unije (Britanija i Irska) imaju engleski jezik kao službeni, nakon britanskog približavanja Americi postavlja se pitanje oblikuje li se EU u zajednicu "malih" država, onih koje će se — bile one geografski, povijesno i ekonomski velike ili male — nastojati povezati da bi se zaštitile, a možda i oduprle zanemarivanju i ignoriranju. Vrijednosti koje promovira Europska unija odgovaraju malim narodima: pluralizam, formalno-politička ravnopravnost bez obzira na veličinu, stvaranje snažnije gospodarske i političke cjeline koja će ih štititi pred monopolom sa strane. Proširenje Unije državama koje su po svojoj snazi i važnosti male (iako su neke — na primjer Poljska — teritorijalno i po stanovništvu relativno velike) vodit će u istom smjeru.