Akademik Ivan Supek svojedobno je Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini proglasio »istočnim grijehom hrvatske politike«. Profesor Ivo Banac smatra ga centralnim problemom hrvatske vanjske i unutarnje politike. »Središnje pitanje hrvatskog režima – pisao je Banac prije pet godina – nije pitanje tajkuna, medija, vlasti i mafije, pauperizacije radnika i srednjih slojeva, međunarodne izolacije. Središnje pitanje hrvatskog režima je Bosna. To je pitanje svih pitanja.«

Takve se tvrdnje mogu činiti pretjeranim. Pogotovo otkako se službena Hrvatska odrekla aspiracija prema BiH. Teza da je Bosna i Hercegovina pitanje svih hrvatskih pitanja može se osporavati i činjenicom da hrvatsku javnost susjedna zemlja ni za Tuđmana nije mnogo zanimala. Njegove zamisli o »debljanju hrvatskog pereca« nisu u Hrvatskoj imale veću podršku. Najveći se dio javnosti ne želi baviti ni reperkusijama te politike.

Ipak, na odnosu spram Bosne i Hercegovine najjasnije se vidi prava narav Tuđmanove politike i režima. U Hrvatskoj stvari nisu tako transparentne. Zamagljene su činjenicom da je Hrvatska bila napadnuta i izložena agresiji i unutarnjoj srpskoj pobuni. Te su okolnosti otvorile mogućnost za tvrdnje da su počinjeni zločini i kriminalna praksa Tuđmanove vlasti tek devijacije, koje se u ratnim uvjetima nisu mogle spriječiti.

U Bosni i Hercegovini, pak, stvari su kristalno jasne. Ideja o stvaranju Velike Hrvatske, prisvajanjem dijelova druge zemlje, uključivala je takozvana humana preseljenja i etničko čišćenje, zločine i logore. Profesor Banac objašnjava da Tuđmanova bosanska politika proizlazi iz njegove opsjednutosti etnicitetom. Bivši hrvatski predsjednik Hrvatsku je vidio kao nacionalno homogenu državu, što je parnjak s Miloševićevim modelom: Svi Srbi u jednoj državi. Tuđmanova etnička državnost uključivala je smanjenje broja nehrvata u Hrvatskoj te aneksiju dijelova druge države s većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i transfer Hrvata od Srednje Bosne do Kosova i Australije u Hrvatsku.

Očekivani proces detuđmanizacije Hrvatske najlakše se mogao otvoriti baš na odnosu spram Bosne. Tu bi najmanje boljelo. Ali nova vlast nije pristala na propitivanje hrvatske uloge u Bosni i Hercegovini, kao što ukupno nije problematizirala pravu prirodu Tuđmanove politike. Štoviše, njeni su se čelnici, prema vlastitom priznanju, dogovorili: nikad neće prihvatiti stav da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Račanovi medijski prijatelji objašnjavaju da će se ta teza pokušati potkrijepiti i dokazima iz Šuškova dosijea. Navodno, sva bi odgovornost mogla pasti na jakog ministra obrane. Herceg-Bosna, dokazuju, njegov je proizvod. Tuđman je, kažu, o događajima u Bosni i Hercegovini bio vrlo slabo informiran. Po tom bi scenariju – špekulira se – otpala tvrdnja o agresorskoj ulozi Hrvatske u BiH. Ispada da je to bio Šuškov privatni rat. Kao da bivši predsjednik i ministar u toj stvari nisu bili potpuno suglasni, pa je Šušak i svoju moć izgradio upravo na tome da je bio glavni izvođač Tuđmanovih imperijalnih zamisli.