Picula bi trebao odrediti nekog diplomata s iskustvom da malo porazgovara sa zamjenikom premijera Granićem. On je u medijima, i to u samo jednoj rečenici, uspio uvrijediti vlade polovice zemalja EU-a. Ponašanje britanske, španjolske i američke diplomacije te nizozemske vlade i međunarodnih organizacija u Hrvatskoj proglasio je tragičnim, smiješnim, a njihove istupe neargumentiranim. Diplomatski savjetnik mogao bi objasniti – ne samo Graniću – da nije produktivno napadati veleposlanike a njihove izjave personalizirati. Kao da oni rade mimo naputaka svojih vlada

Nakon uistinu dugo vremena, biti Hrvat u Europskoj uniji postalo je sasvim ugodno. Hrvatska se spominje kao pozitivan primjer napretka, primjer na koje se ostale zemlje zapadnog Balkana moraju ugledati, a glavna tužiteljica Haaškoga suda Carla del Ponte nije u Zagrebu prijetila. Hrvatska je u međuvremenu dobila i zeleno svjetlo za izradu sposobnosti o punopravnom članstvu. Zbog posljednjih uspjeha, u Hrvatskoj se odmah počelo govoriti o sastavljanju pregovaračke ekipe za EU i još jednom potvrđivanju općeg konsenzusa za nju. Nema nikakve sumnje da je taj konsenzus potreban, no je li moguć?

To pitanje bi se u prvom redu trebalo postaviti onima u oporbi koji na izborima računaju na pobjedu. Konsenzus u vezi s EU-om na načelnoj razini nikome, pa ni oporbenoj desnici, nije upitan. No, postaje takav čim se zapodjene razgovor o konkretnim stvarima. Tako, primjerice, čim se spomene suradnja s Haaškim sudom, iz redova desno orijentiranih političara krene prastari antieuropski obrazac o tome kako je Sud stvoren samo da našteti Hrvatima, da je cijela priča izmišljena da se izjednači krivnja za rat pa zbog toga tu suradnju treba promijeniti, provesti referendum.

Takva prazna naklapanja – uključujući posljednje ali i nedorečene teze HSP-ova čelnika o tome da je sada nakon rata u Iraku EU oslabio pa se treba vidjeti što zapravo mi trebamo učiniti (?!) – samo upotpunjuju već odavna prožvakane okvire o vječitim globalizacijskim neprijateljima Hrvatske, skrivenim zamkama zapadnoga Balkana. U EU-konsenzus desne stranke u Hrvatskoj ulaze iz zbog Bosne i Hercegovine. I ne samo u EU-konsenzus, nego i u predizbornu kampanju. U toj kampanji će neke od navedenih floskula vjerojatno proći, no neće u Bruxellesu.

Višegodišnje manipuliranje pokazalo se popriličnim teretom – političari su postali robovi vlastitih manipulacija. Kako će sada desni političari objasniti svojim biračima da su priče o opasnostima zapadnog Balkana bile priče za malu djecu. Ali su svojedobno, tadašnjim interesima onih na vlasti, dobro poslužile. Naravno na štetu hrvatskog napretka i uspostave pravne države.

I vladajuća koalicija se neko vrijeme također dobro služila sličnim floskulama, dok nije došlo pet do dvanaest. I ona je pravnu državu, koristeći se kvazi pravno-političkim metodama, pokušala nekoliko puta izbjeći. No, da je moguće uz samo malo političke hrabrosti i državništva othrvati se tipičnim hrvatskim boljkama, pokazalo je nekoliko posljednjih mjeseci. Odjednom su velike prepreke – poput uručivanja optužnice Janku Bobetku ili pak spoznaja da nam suradnja sa zemljama u regiji može samo biti od koristi i interesa – postale lako premostive. Koalicija se iz reformskog sna probudila tek nedavno pa su istinski temelji za europeizaciju Hrvatske tek postavljeni. U tom procesu koji slijedi neće biti mnogo mjesta a ni vremena za neka tipično hrvatska hajdučka inaćenja s potkom »neće oni nama govoriti što da radimo«. Europski standardi se ne prihvaćaju djelomično, nego u cijelosti. Tu neće biti od pomoći ni ljutnja vlasti svaki put kada ih međunarodni predstavnici podsjete na preostale neispunjene međunarodne obveze.

Stoga bi bilo uistinu dobro kada bi Picula odredio nekog diplomata s iskustvom da malo porazgovara sa zamjenikom premijera Goranom Granićem. On je u medijima, i to u samo jednoj rečenici, uspio izreći oštre kritike na račun vlada polovice zemalja Europske unije. Ponašanje britanske, španjolske, američke diplomacije i nizozemske vlade te međunarodnih organizacija u Hrvatskoj proglasio je tragičnim, smiješnim, a njihove istupe neargumentiranim. Taj zamišljeni diplomatski savjetnik mogao bi objasniti – i to ne samo Graniću – da nije baš produktivno napadati veleposlanike a njihove izjave personalizirati. Kao da rade mimo naputaka svojih vlada.

Granićeva izjava o tim površnim i neprofesionalnim diplomatima »kojima je jedini cilj da Hrvatska uvijek bude nešto kriva« prava je opomena onima koji će, ma kako se zvali, dobiti sljedeće parlamentarne izbore. Izbjegavanje jeftine retorike, a umjesto toga jačanje efikasnosti u provedbi EU-standarda, u ovim kratkim i napetim rokovima, jedini je način ostvarenja optimističnih najava da će Hrvatska biti sposobna za uskakanje u Unijin vlak već 2007.