Potpredsjednik je Vlade – što je također rijetka praksa – gotovo poimence prozvao visoke predstavnike međunarodne zajednice, koji su predmet njegova gnjeva. Jezikovom juhom počastio je članove britanskog veleposlanstva, američkog i španjolskog ambasadora, nizozemsku vladu, »još neke površno informirane diplomate u Zagrebu«, kao i »predstavnike nekih međunarodnih institucija u Hrvatskoj«. Za sve njih Granić će reći da su se »pokazali nedoraslim svome poslu«, da su u svojim kritikama nevoljke kooperativnosti Hrvatske s Haškim sudom »bili pomalo smiješni prosuđujući stvari potpuno neargumentirano« te su »ponekad njihovi istupi izgledali upravo tragično«. Ovoga puta nije prozvao hašku tužiteljicu Carlu del Ponte iako i ona govori o hrvatskoj samo-kad-mora i samo-koliko-mora suradnji s Haagom. U stilu ljubitelja scenarija planetarne antihrvatske zavjere potpredsjednik Vlade tvrdi da se prema Hrvatskoj »kontinuirano vodi politika da ona uvijek za nešto mora biti kriva«.

Granić se bijesno obrušio na zemlje koje su zbog kompleksa haških tema rezervirane prema ubrzanom približavanju Hrvatske Europskoj uniji. Iako je baš on svojim izjavama i potezima, pogotovo u slučaju Bobetko, snažno pomogao stvaranju dojma da se Hrvatska prema Haškom sudu postavlja s figom u džepu, da njena suradnja nije iskrena, nego uvijek iznuđena. Njegova je zamisao da se Bobetkova optužnica ospori pred hrvatskim sudovima, da Vlada – kupujući vrijeme – uđe u pravni spor s Tribunalom. Granić danas kaže da više neće praviti takve probleme. »Stignu li nove optužnice, Vlada će optužene izručiti Haškom sudu.« Nakon pravorijeka Ustavnog suda u slučaju Bobetko – a Ustavni je sud presudio da se optužnica može osporavati samo pred Haškim sudom – svako je drugačije ponašanje postalo nemoguće. Ali Račanova desna ruka ne kaže ništa o svojoj odgovornosti za rušenje Vladine vjerodostojnosti pred međunarodnom zajednicom. Možda se baš on pokazao nedorastao svome poslu, smiješno neargumentiran, upravo tragičan?

Neuvjerljivosti hrvatske pozicije spram Haaga znatno pomaže i ono što se za uskrsnih blagdana događalo s Jankom Bobetkom. Tek što je haško tužiteljstvo odustalo od njegova progona, jer je, kako je rečeno, toliko bolestan da ne može primiti ni razumjeti optužnicu, stari je i bolesni general napustio bolnicu da bi Uskrs proveo u obiteljskom krugu. Voditelj njegova konzilija rekao je da će o povratku u bolnički krevet general sam odlučiti. Bobetko je opet u bolnici, ali ako je sam mogao odlučivati hoće li doma, znači da ipak nije totalno nesposoban, pa ni uručenje optužnice nije nešto što ne bi mogao svladati. Kao što je nedavno u bolničkom apartmanu mogao primiti delegaciju koja mu je došla s počastima i pritom se odlučio davati i političke izjave. Haškom sudu, koji se trudi biti dobro informiran, Bobetkovo blagdansko napuštanje bolnice sigurno neće promaći. Hoće li se zbog toga osjećati izigranim? I kako će se prema Hrvatskoj ubuduće postavljati?