Srbija je ukinula izvanredno stanje uvedeno nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića. Općenito je mišljenje – u toj zemlji ali i u svijetu – da je Beograd četrdesetak dana izvanrednosti jako dobro iskoristio. Povukao je poteze za koje ranije nije bilo petlje. Uhapšeno je nekoliko tisuća ljudi, zakonskim su reformama instalirani mehanizmi za borbu protiv organiziranog kriminala, stvorena je mogućnost za radikalan obračun pravne države s mafijaškim i zločinačkim strukturama. U trenutku Đinđićeva ubojstva Srbija je dobila solidariziranje demokratskog svijeta. Tu je podršku uspjela zadržati, dubokim promjenama koje je u međuvremenu provela. Znalci tvrde da Miloševićeve Srbije više nema.

U Hrvatskoj događaji s istočne strane granice također se prate s velikim zanimanjem i ovoga puta većinom bez apriorne rezerviranosti. Interes je intenziviran nagađanjima o tome može li se u Hrvatskoj dogoditi Srbija. Gleda se Beograd, špekulira o mogućnosti da se isti scenarij ovdje preslika. Pitanje o mogućem paralelizmu između dvije zemlje razvlači se i koristi, kako već kome treba. Račanova se glasnogovornica novinarima požurila sugerirati komentare s tezom kako bi hrvatski premijer – da je brzao s reformama – prošao kao i srbijanski. Tako se jedna smrt pokušala iskoristiti prizemno, kao opravdanje za vlastiti sporovoz. Hendikep je predstavljen kao mudra strategija.

U »domoljubnim« krugovima omiljenu tvrdnju da je situaciju u Hrvatskoj i Srbiji nemoguće uspoređivati, zbog ogromne demokratske superiornosti Zagreba, jučer su na šokantan način demantirali nalazi jednog novinskog istraživanja. Tjednik Globus otkriva da nedavna poruka o Mesićevu i Račanovu što hitnijem doručku s Đinđićem nije tek usamljeni ispad. Naime, čak 12 posto ispitanika pristaje na tvrdnju da bi prvi ljudi Hrvatske, poimence Mesić i Račan, trebali završiti kao Đinđić jer se to smatra »jedinim spasom za Hrvatsku«. Još toliko ne zna što da o tome misli, što znači da nije protiv. Ispada da svaki četvrti Hrvat ne odbija mogućnost atentata na šefa države i premijera i otvoren je prema mogućnosti revolucionarne smjene vlasti. Taj je podatak zastrašujući i pokazuje da postoji masovno razumijevanje za rješenja ispisana metkom u srce ili u potiljak političkih neistomišljenika. U tom pogledu najmračniji dio Srbije već čuči u hrvatskim glavama.

S druge strane, istraživanje pokazuje i jaku fascinaciju hrvatske javnosti srbijanskim obračunom s mafijom. Iz odgovora proizlazi da bi Hrvatska pozdravila i honorirala implementaciju odlučnosti i beskompromisnosti, kakvu su u ratu s kriminalom pokazali Đinđićevi nasljednici. Ispada da bi u tom pogledu Srbija mogla funkcionirati kao uzor Hrvatskoj. Takve sugestije ministar Lučin rezolutno odbija, podrugljivo ih nazivajući »srbiziranjem Hrvatske«. Kaže da ne vidi ni jedan razlog koji bi ga naveo da se komparira sa Srbijom, ni u borbi protiv kriminala ni u bilo čemu drugome. Takvo apriorno bagateliziranje bilo čega što dolazi s istoka prilično je ljutoj i obnevidjeloj desnici, nikako civiliziranoj vlasti. Ako je to dominantan stav u Račanovoj vladi, znači da se ništa nije shvatilo i nikakve se pouke nisu izvukle. Hrvatska neće sličiti Srbiji i basta! Ni po obračunu s kriminalom i mafijom! Mada je tom kampanjom Beograd osigurao široko međunarodno odobravanje. A Zagrebu se istodobno šalju poruke da u toj stvari ne bi smio izostati.