Vjesnik: 24. 04. 2003.
Herceg-Bosna: Od Hrvatske zajednice do krovne organizacije Hrvata u BiH
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. radi koordiniranja aktivnosti vezanih uz obranu područja većinski nastanjenih Hrvatima od tada već izvjesne velikosrpske agresije na BiH, a zbog nespremnosti središnje vlasti u Sarajevu da to učini
ZAGREB, 23. travnja – Ideja za osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne došla je u studenome 1991. godine, nakon što su srpske snage koje su napadale Dubrovnik razorile hrvatsko selo Ravno. Stanovništvo je protjerano, a selo zapaljeno. Tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović na to je reagirao poznatom izjavom da to »nije naš rat«, nadajući se da će izbjeći sukob s JNA i Srbijom.
Dakle, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je osnovana radi koordiniranja aktivnosti vezanih uz obranu područja većinski nastanjenih Hrvatima od tada već izvjesne velikosrpske agresije na BiH, a zbog nespremnosti središnje vlasti u Sarajevu da to učini. Stoga nije iznenađenje što su na referendumu u ožujku 1992. Hrvati glasovali za samostalnu BiH. Usput, Hrvatska je bila i prva država koja je priznala BiH.
Uostalom, prema zapisima bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu Warrena Zimmermanna, dr. Tuđman mu je još 1990. godine to i najavio. »Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi ćemo braniti naše interese. Ako ne, mi se slažemo da Bosna ostane samostalna republika«, napisao je Zimmermann, citirajući Tuđmana. S početkom otvorene srpske agresije u BiH, Hrvati osnivaju svoje vojne postrojbe, HVO, koje uskoro postaju i izvršna vlast na područjima gdje su Hrvati bili većina. Razlog za taj potez bilo je nefunkcioniranje središnje vlasti u Sarajevu, koja se uopće nije pripremala za takav rasplet događaja. Uskoro, u kolovozu 1992., dolazi i do prerastanja dotadašnje Hrvatske zajednice u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu.
U to vrijeme bosanski Srbi i JNA zauzimaju velike dijelove BiH, protjeruju muslimansko (bošnjačko) i hrvatsko stanovništvo, a u sjeverozapadnoj BiH otvaraju mnoge koncentracijske logore s nakanom etničkog čišćenje nesrpskog stanovništva. Srbi tada kontroliraju od 60 do 65 posto BiH. Zgusnuti na preostalom teritoriju, Hrvati i Muslimani tada počinju međusobni sukob.
Muslimanski ciljevi u to vrijeme su bili ovladavanje srednjom Bosnom, gdje su se u Lašvanskoj dolini nalazile hrvatske enklave, te izlazak na more.
I međunarodna se zajednica u to vrijeme uključila u posredovanje, nudeći uglavnom BiH sastavljenu od tri dijela. Vance-Owenov plan s početka 1993. predviđao je državu sastavljenu od provincija koje su bile određene prema etničkom ključu.
U rujnu 1993. na stolu je pak bio Owen-Stoltenbergov plan koji je zagovarao uspostavu tri nacionalne republike u BiH.
Prema tom planu, Srbima je trebalo pripasti 53 posto teritorija, Bošnjacima 30, a Hrvatima 17 posto. O tome se dugo razgovaralo na brodu »Invicible« u Jadranu. Pregovori su, među ostalim, obilježeni i muslimanskim nastojanjem da njihova republika dobije izlaz na more u Neumu (alternativno u Pločama).
U to vrijeme je i trećina Hrvatske bila okupirana, Srbi su držali i dvije trećine BiH, a između Hrvata i Muslimana još je trajao ratni sukob. Na poticaj Amerikanaca u ožujku 1994. došlo je do potpisivanja Washingtonskog sporazuma kojim je završen taj sukob stvaranjem hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH.
Svoje dotadašnje ovlasti Hrvatska republika Herceg-Bosna prenijela je na Federaciju BiH, odnosno na tijela BiH. Sve je to potvrđeno i Daytonskim mirovnim sporazumom iz studenoga 1995. godine.
HVO se u tom sporazumu spominje kao legalna vojna formacija hrvatskog naroda, odnosno kao hrvatska komponenta Vojske Federacije, kao što je uostalom i danas. Stvaranjem zajedničkog zapovjedništva te vojske nije prestala organizacijska zasebnost hrvatske vojne komponente. A što se tiče Herceg-Bosne, nekoliko godina nakon Daytonskog sporazuma održan je u Neumu utemeljiteljski Sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Tada je ponovljeno da ta institucija nema državno-pravne institute nego joj je cilj ujediniti sve kulturne, političke i znanstvene institucije Hrvata u BiH. Dakle, Herceg-Bosna, kako je to tada i rečeno, nije država, nego krovna organizacija koja okuplja Hrvate u BiH bez obzira na njihova politička usmjerenja.
Marko Barišić