Kao desno i lijevo krilo iste partije HDZ i SDP ponovo demonstriraju pobratimstvo stavova. U te dvije stranke, naime, smatraju da saborsku Deklaraciju o domovinskom ratu ne treba dovoditi u pitanje, bez obzira što otkrije Šuškova arhiva. Glavna vladajuća i glavna opozicijska stranka, dakle, i dalje tvrde da se Hrvatska o Bosnu i Hercegovinu u ratu nije ogriješila. Ako činjenice govore drugačije, tim gore po njih.

Na sličnim je pozicijama i SDP. Nećemo ovdje o notornom Zdravku Tomcu, koji će, selektirajući činjenice, danas tvrditi da oni koji govore o agresiji Hrvatske na BiH zastupaju povijesni falsifikat i »svjesno djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa«. Mada je potpredsjednik Sabora, na Tomca se više ne treba osvrtati, između ostaloga i zato jer ni on sam valjda više ne zna kojoj političkoj opciji pripada. Ali i potpredsjednik SDP-a Mato Arlović protivi se problematiziranju Deklaracije, jer tvrdi da je Hrvatska vojska u Bosni i Hercegovini bila nazočna samo slijedom Tuđmanova sporazuma s Izetbegovićem. To jednostavno nije točno.

Druga linija Arlovićeve obrane Tuđmana kaže: ni jedna nadležna instanca, Sabor poglavito, nikada nije donijela nikakvu odluku o upućivanju Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu. Hoće se reći da ono što je Tuđman radio nije bio službeni stav hrvatske politike. Valjda je to bila njegova privatna zanimacija! Sabor nije donio odluku o upućivanju hrvatskih vojnika preko granice, o ratu s Bošnjacima, o otvaranju logora i zločinu etničkog čišćenja. Po istoj bi špranci i Milošević mogao reći da Beograd nije izvršio agresiju na Hrvatsku jer Skupština Srbije nije o tome nikad ništa odlučila.

Osporavaju li kompanjoni u SDP-u i HDZ-u činjenicu da je stvarne odluke u Hrvatskoj donosio Tuđman, a Sabor funkcionirao samo kao njegova glasačka mašina, kad mu je trebalo? Hoće li se također reći da onoga što nije pokriveno odlukama nije ni bilo? Ni zločina, ni logora, ni karata podjele Bosne? Ili je poruka da država za to ne kani odgovarati? Zapravo nije točno da Sabor o tome nije donio nikakvu odluku. Nije za vrijeme HDZ-a, ali jeste za sadašnje vlasti. Deklaracijom o Domovinskom ratu Račanova se ekipa složila s ukupnom Tuđmanovom ratnom politikom. Odobrila je i vojno uplitanje u BiH, jer ga nije kritički spomenula niti se ogradila. Šutnja je uvijek bila znak pristajanja.

Umjesto farbanja javnosti, Arlović i društvo morali bi odgovoriti na pitanje zašto su čkomili kada je trebalo govoriti. Cijela je politička garnitura, vladajuća i opoziciona, znala što se događa. Rezolucije Vijeća sigurnosti govorile su o tome dovoljno jasno i upozoravajuće. Zašto u kritičnom vremenu nitko od opozicije, a današnje vrle vlasti nije u Saboru digao glas protiv slanja hrvatskih trupa u BiH? Teret otvorenog protivljenja toj politici ponijele su neke nevladine udruge i neki mediji. I to je sve.