Goran Granić se ipak nije uspio zadovoljiti "voodoo" vanjskom politikom ili pritiskanjem veleposlaničkih lutaka , već se intervjuom obratio dijelu diplomatskog kora, koji po njegovu dijagnostičkom nalazu, Hrvatskoj već godinama pripisuje imaginarnu ali trajnu krivnju. Diplomati su ostali konsternirani ovom Granićevom izjavom, tiho se referirajući na pravila igre u komunikaciji vlasti i veleposlanstava. Činjenica jest da su američki veleposlanici od Galbraitha do Rossina manifestirali neuobičajeno otvorenu diplomaciju koju je diplomatska zajednica također znala osuđivati, no uvijek unutar svog kruga. Je li Rossinov intervju u kojem je Hrvatsku pozivao na red bez presedana bio drugačijeg "biheviorističkog" ranga od ovog Granićeva? I je li tko prijetio zahlađenjem?

Problem za Hrvatsku je da Granićev istup nije nešto što bi posebno karakteriziralo ovu Vladu ili ovaj tip koalicije. Njegova je retorika prije odraz njegove naravi, koju potenciraju političke ovlasti, a to je nažalost i dosad bio stil utjecajnijih hrvatskih dužnosnika. Hrvatska je čitavo desetljeće živjela kao talac Tuđmanove naravi. Svatko je mogao predvidjeti kakva će biti njegova reakcija na neku odluku međunarodne zajednice ili prijedlog crvene, crne ili žute oporbe. Među političare naravi iz prošlog režima mogli bi se bez po muke kandidirati i Vladimir Šeks, koji je rijetko uspijevao društveno pobjeđivati osobnu narav, Stipe Mesić čija je narav i pomogla da se Hrvatska othrva jugo-generalima, ali i da stvori nepotrebne zaplete, Drago Krpina, čija je narav protohadezeovski program, ali i opozicijski lideri kao što je Marko Veselica, kome su kočnice političke korektnosti popuštale čim bi mu se narav dohvatila nacionalno obojenih tema, Dražen Budiša koji se je nećkao sa svojom naravi pa i Vlado Gotovac koji je u odlučnim trenucima ipak znao zauzdavati temperamentski "zadani" mentalitet za dobrobit hrvatskog društva.

Ivica Račan je svoju cjelokupnu političku karijeru proveo u službi svoje naravi koja je ga je čuvala i od grešaka i od uspjeha. I svi vodeći "naravni političari" sadašnje vlasti dolaze uglavnom iz SDP-a. Tuđmanov nasljednik u pravom svjetlu "naravoučenija" je Slavko Linić koji nije u stanju zatomiti emocije i kada se radi o posve impersonalnim stvarima. Mato Crkvenac i Željka Antunović se već pri prvom polemičkom konfrontiranju prepuštaju algoritmu svoje ćudi. Međutim, u grupu "naravnjaka" nikako ne spadaju Ljubo Ćesić Rojs ili Anto Kovačević budući da samo prividno izgledaju kao besmisličari koje mamuzaju njihovi geni. Oni se, svojim karakterom koriste isključivo kao izražajnim sredstvom politike interesa za koju se bore, ali ne odlučuju kroz teatar naravi.

Građani Hrvatske teško prihvaćaju racionaliziranje iracionalizama takvog političarskog "prirodnog prava" i sve se češće obrušavaju na čitavu političku kastu, želeći politički sustav u kojem će vladati politički argumenti općeg dobra, a ne naturalistički hirovi, kako bi politika postala orkestrator društvenog konsenzusa, a ne nacionalnog antagoniziranja. Zbog toga se javnost okreće ka civilnom društvu koje još nema vlast pa prema lordu Actonu ni mogućnost da bude korumpirana. Ali neće li politizacija civilnog društva, u kojem također ima podosta primjera vladanja po naravi, rušiti njegovu ulogu korektora politike? Jer ako se svi segmenti društva politiziraju nije li to definitivna pobjeda politike nad društvom? Kako političku moć nema sistem nego politički lideri, vjerojatno će se mnoge odluke u hrvatskoj političkoj sferi i nadalje donašati na osnovi političkog inata, a ne društvenog razuma u kojem je politika samo jedna od komponenti. Zbog jačanja takve odgovornosti za zajednicu, u razvijenom se svijetu već odavno odlučuje na bazi tripartizma.

No, tripartizam pokriva samo radno stanovništvo, što je tek nešto više od četvrtine stanovništva, pa njegove sugestije zapravo i ne odražavaju interese cijeloga polisa. Hrvatska stoga treba napraviti iskorak i umjesto klimavog tripartizma uvesti čvršći kvadripartizam, tj. i civilno društvo u procese nacionalnog odlučivanja. Ali ne "naravni" nego onaj "bečki" (školski) kvadripartizam, jer samo više izvora društvene moći mogu ograničavati opseg političarskih neobuzdanosti.