Amerikanci svakako žele uloviti svih 55 »najgorih« ljudi u Iraku i organizirati im zajedničko suđenje. No, time popis državnih čelnika iz Saddamove vlade, vojske, obavještajnih službi, stranke Baas, nije završen. On se proteže na još 200 osoba od kojih većina nije na vrijeme uspjela napustiti zemlju. Uhićivanje Tariqa Aziza važno je za Amerikance, iako bivši potpredsjednik iračke vlade nije bio u užem Saddamovom krugu suradnika, niti je kao kršćanin iz Mosula pripadao njegovom sunitskom klanu iz Tikrita. Ipak, Tariq Aziz zna mnoge stvari o Saddamu i značajan je kao »živi jezik«.

Amerikanci i njihov »potkralj« Iraka general u miru Jay Garner, žele u potpunosti razobličiti Saddama i njegovu vlast, kako Iračani ne bi pomislili da im je bilo bolje pod njim. Jer Saddam Hussein nije osoba. On je simbol sustava koji je unatoč strahovladi razvio državnu upravu relativno visoke funkcionalne pismenosti koja je uspješno kontrolirala sve društvene slojeve. Istodobno, Saddam si je vještom propagandom i sveprisutnom tajnom policijom izgradio image svemoćnog diktatora kojemu su se svi stanovnici Iraka divili i kojeg su se jako bojali.

Tariq Aziz, te uhićeni šefovi iračkih civilnih i vojno-obavještajnih službi vrlo dobro znaju koje je strahove imao sam Saddam. Prvo, njegova Ahilova peta bio je njegov ego i nevjerojatna taština. Zbog toga nije ni imao prave i iskrene savjetnike. Dvorska kamarila od nekoliko stotina ljudi okupljenih oko njega stalno mu je laskala i pričala samo ono što je on htio čuti. On je prije 20. ožujka ove godine doista vjerovao da može poraziti Amerikance: dovoljno je da ostane živ i povremeno se pojavi na televiziji, pa da se Iračani još žešće bore.

Takva logika bila je potpuno pogrešna. Saddam nije smio pred TV-kamerom sjediti na stolici poput vreće na koju su nalijepljeni brkovi i stavljene crne naočale. Saddam je trebao osobno vitlati mačem kao njegov slavni uzor Saladin u borbi protiv križara, spustiti se u rovove, osobno na terenu izdavati zapovijedi, vlastitim primjerom podizati moral pred odlučujuću krvavu bitku u Bagdadu (do koje uopće nije došlo).

Nadalje, samo Tariq Aziz i još pedesetak ljudi znaju da je privatno patio od »sindroma Ceausescu«. Saddam je s interesom gledao video-snimke događaja u Rumunjskoj u prosincu 1989. godine. Sate i sate proveo je proučavajući gdje je pogriješio Nicolau Ceausescu. Zaključio je nekoliko stvari. Tajna policija je preslaba zaustaviti pobunjeni narod, pogotovo ako poslušnost otkaže i regularna vojska. Ona će, ma kako slabo opremljena na koncu poraziti tajnu policiju i njene poluvojne formacije. Daljnjom analizom video-materijala Saddam je zaključio da Ceausescu zapravo i nije imao gdje pobjeći, te da je završetak rumunjskog predsjednika pred streljačkim strojem nekad lojalnih vojnika bio neminovan. U nekoliko navrata je odlučno ustvrdio da on »neće tako završiti« i da se »Ceausescu pokazao lošim glumcem kada se došlo do kraja«.

Da njegov narod i njegove oružane snage ne bi učinile nešto slično, Saddam je u strahu napravio kobnu grešku: nije naoružao civile (jer im nije vjerovao) koji su se čak htjeli boriti protiv Amerikanaca, a redovitoj vojsci je oduzeo (konzervirao i sakrio) zrakoplovstvo i svu kvalitetnu opremu koju je preselio u postrojbe Republikanske garde i druge gardijske regularne i neregularne formacije.

Time je unaprijed odredio kakva će biti obrana Iraka: ne općenarodna i masovna nego samo s režimskim snagama koje su se trebale boriti do kraja. Saddam je računao da bi na taj način dobio još nekoliko mjeseci vremena. U stvarnosti otpor kojeg je on zamislio funkcionirao je samo dva tjedna i u potpunosti se raspao (zbog velikih gubitaka i iscrpljenosti) upravo pred Bagdadom.

Možda je Saddam doista bio inteligentniji od pametnih bombi koje su ga tražile i ostao živ. Ako je to točno on se ipak našao u poziciji Nicolaea Ceausescua - progonjen je kao zvijer, dok njegovi najbliži suradnici čak pregovaraju s Amerikancima o predaji »bez buke i uvjeta«. Kao nemilosrdni vladar i čovjek koji je svoje protivnike osobno (i s uživanjem) ubijao on zna što će američkim istražiteljima izjavljivati njegovi nekad vjerni generali i lojalno tajni policajci: »Ne, gospodo, vi griješite! Ja sam oduvijek bio protiv Saddama, tog krvoloka iračkog naroda. U njegovoj zločinačkoj vlasti ostao sam samo zato da ju podrivam iznutra i spasim što više nevinih ljudi. Kategorički izjavljujem da s onim basističkim šakalima nisam imao nikakve veze«. A onda, Amerikanci uhićenim preobraćenicima pokažu njihove partijske knjižice i video-snimke na kojima se vidi kako osobno zapovijedaju streljačkim strojevima (za vojne osobe) ili vješaju civile (muškarce i žene podjednako).

Fran Višnar