Vjesnik: 26. 04. 2003.

Kako do stabilne koalicije

Stranke aktualne koalicijske vlasti od prvog se dana ponašaju kao rogovi u vreći koji su složni bili samo u jednom projektu - rušenju HDZ-a. Desne stranke koje upravo okupljaju upadaju u sličnu zamku. Rušenje koalicije lijevog centra je cilj koji će se, ako to birači odluče, ostvariti već na samim izborima. Što će nakon toga tu koaliciju držati na okupu?

SANJA KAPETANIĆ

Račan i Sanader ovih dana imaju dvije potpuno iste brige. Treba organizirati kampanju koja će uroditi osvajanjem vlasti, ali i ustrojiti djelotvornu i stabilnu koaliciju koja će vlast obnašati. To će pak biti veći problem od osvajanja dovoljno glasova za ulazak, odnosno ostanak u Banskim dvorima.

Račan ne krije zadovoljstvo što je njegova koalicijska vlada izgurala cijeli mandat, a zapadnoeuropske koalicijske vlade u prosjeku jedva dožive kojih godinu i pol. Doduše, Račan je to izveo u varijanti dviju vlada. No, one su ipak nosile isti pečat, bez obzira na stranački sastav. Jedan od većih uspjeha takve Račanove vladavine je dokazivanje da Hrvatska može opstati, pa i napredovati, a da je ne vodi čvrsta ruka Velikog Vođe.

To je, međutim, prva i posljednja koalicijska vlada koja je mogla tako dugo opstati iako su se njezini članovi ponašali kao rogovi u vreći uz koje je opozicija mogla mirno spavati. Stranke na vlasti su same odrađivale njezin posao - iznosile prljavo rublje u javnost, jedna drugu optuživale za zle namjere i nesposobnost... Može se reći da su se, gotovo od prvog dana, ponašale kao da su u jeku predizborne kampanje a partneri su im glavni protivnici.

Iako bi Sanader u svoju koaliciju od današnjih stranaka na vlasti uzeo samo HSS (jer je teško vjerovati da bez njega može formirati vladu), ni društvo koje on u posljednje vrijeme okuplja ne obećava mirniju koalicijsku plovidbu. Iako je redom i slijedom riječ o strankama desno od centra, razlike su poprilične čak i u temeljnim ideološkim postavkama s kojima se predstavljaju.

A tek osobni odnosi čelnika! Budiša, na primjer, godinama nije čak ni pozdravljao dvojcu od trojice najistaknutijih HSP-ovaca, Tadića i Rožića, koji su Đapiću prešli iz Budišina HSLS-a. Što tek reći o odnosima Mate Granića s HDZ-om iz kojeg je izašao među ostalim i zato što ga stranka nije dovoljno podržala kao predsjedničkoga kandidata, a dobar dio tadašnjeg vodstva HDZ-a i danas vodi stranku.

Doduše, osobne trzavice među političarima se često, pa i prilično uspješno, zanemaruju ako je to uvjet za postizanje dovoljno atraktivnog cilja. Prema svemu što od čelnika stranaka desnog centra u posljednje vrijeme možemo čuti, glavni cilj njihova okupljanja je rušenje koalicije lijevog centra na čelu sa SDP-om. A to je cilj koji će se, ako tako birači odluče, ostvariti već na samim izborima. Što će nakon toga tu koaliciju držati na okupu?

Na vlasti je upravo koalicija čiji je temelj bio isti, samo što se nije rušila jedna koalicija nego jedna stranka - HDZ. Cilj je bio toliko atraktivan da se na kupu našlo ne samo mnogo stranaka, nego i političara koji jednostavno nisu mogli, nisu htjeli ili nisu znali u zajedničko građenje nove hrvatske politike uložiti istu količinu strpljenja, energije i znanja koje su uložili u rušenje HDZ-a. Stoga je brzo nakon postizanja tog cilja tikva počela pucati. Današnji HSLS-ovi renegati, na primjer, tvrde da ih je Budiša još prilikom dogovaranja o preuzimanju ministarskih mandata na jednom rock-koncertu upozorio da politički brak u koji stupaju ne mora biti dugotrajan.

Stoga i ne čudi da je koalicijsko kolo počelo ozbiljno zapinjati već nakon nekoliko mjeseci. Iz koalicije je najprije izišao IDS (doduše, uglavnom formalno jer Račan u presudnom trenutku može računati na njihove glasove u Saboru), koji se s HSS-om dohvatio oko Statuta Istarske županije. Predizborni dvojac SDP-a i HSLS-a počeo se pak otvoreno raspadati na optužnicama protiv hrvatskih generala, a rastavu je izazvao sporazum o nuklearci Krško. HSS se kao novi drugi igrač pokazao nešto stabilnijim partnerom od HSLS-a, ali je i te kako dobro znao pritisnuti SDP kad je Tomčić smatrao da će stranka od toga imati koristi.

Velik ideološki raspon stranaka značio je i velik raspon očekivanja birača. Riječ »promjene«, kojom su tada vabljeni birači, u praksi znači tisuće različitih očekivanja. Stoga i ne čudi što je toliko tadašnjih birača koalicije na vlasti danas razočarano. Što zbog neostvarenog smjera promjena, što zbog sporosti i neodlučnosti u provođenju ono malo promjena za koje se uspjelo postići suglasnost.

Dakle, ma koja koalicija preuzela sljedeći mandat, morat će i te kako ozbiljno pokrenuti - promjene. Kakve će one biti? Stranke aktualne vlasti uglavnom su zacrtale smjer kojim namjeravaju nastaviti ako dobiju povjerenje birača. Desna koalicija to tek treba učiniti. I neće joj biti nimalo lako.

Treba pomiriti, na primjer, HDZ i HSP nakon što je HSP otprilike pet godina uporno dokazivao da nije HDZ-ov privjesak nego autonomna ozbiljna stranka radikalnije desnice, a to je dokazivao tako što se na prste mogu nabrojati prijedlozi HDZ-a koje je podržao u Saboru. Pa onda HSP-ove, ponekad fobične, stavove o vanjskoj politici s politikom koju zastupa bitno mekši Granićev DC...

Kada se ti i slični problemi riješe, treba podijeliti fotelje. Ako dođe na vlast, Sanader to mora iskoristiti za prezentiranje novog lica HDZ-a, dakle i novih, svojih ljudi. Atraktivnih fotelja neće biti dovoljno ako se žele namiriti i partneri, i stari kadrovi i nove stranačke perjanice. Baš kao što ni aktualnoj koaliciji ispisivanje nove kadrovske križaljke neće biti lako ako ispuni obećanje o novoj, bitno manjoj Vladi.