Kako će eurocarstvo izići na kraj sa susjedstvom, tko predstavlja susjedstvo - jedna velika Rusija, Mediteran, hoće li se širiti i na drugu obalu Mediterana? Sve su to geostrategijski i politički upiti budućnosti Europske unije

Britansku, američku, nizozemsku i španjolsku politiku stalnih pritisaka na Hrvatsku požurili su braniti, ne, kako bi bilo očekivano, diplomatski predstavnici dotičnih zemalja, nego njihovi hrvatski medijski glasnogovornici. Nije im se svidjelo kada je Granić "nediplomatski" rekao da za dotične politike "Hrvatska uvijek za nešto mora biti kriva". To što su spomenuti veleposlanici proteklih mjeseci "nediplomatski" javno kritizirali hrvatsku vanjsku, pa i unutarnju politiku, za što sigurno nemaju mandat primjeren diplomaciji, naše "medijatore", naravno, ni tada, a ni sada, nimalo ne pogađa.

Ovaj medijsko dramatični sukob otkriva nekoliko činjenica — u potpunosti želje i zahtjeve dijela EU-a i SAD-a prema Hrvatskoj. Otkriva kakvu oni Hrvatsku žele — nesamostalnu i poslušnu. Otkriva i činjenicu da prema Hrvatskoj postoji izražen geopolitički interes, jer da ga nema, ne bi ni činili takve pritiske. Otkriva se kako je i unutar trećesiječanjskoga državnog aparata nekima od vodećih ljudi "prekipjelo" zbog nerealnih vanjskih pritisaka. Goran Granić tek je javno rekao ono što se proteklih trinaest godina nitko iz hrvatske politike nije usudio reći.

Sada već mnogi dežurni "uzbunjivači" plasiraju poruke kako će zbog istupa jednoga vladajućeg političara nastupiti, ni manje ni više nego — novo ledeno doba između Hrvatske i EU-a. Svašta. Kao da bi to EU-u odgovaralo. Strategija EU-a prema Hrvatskoj jest kristalno jasna i objavljena — do 2007. godine Hrvatska će u cijelosti biti integrirana unutar velike eurointegracije, htjela-ne htjela, bila potpuno spremna ili ne. Niti Hrvatska ima tu izbora, niti je EU namjerava prognati. Geopolitički zahtjev eurointegralaca za što brže "zaokruživanje" europrostora buduće velike Europe, jasan je — okrupnjivanje EU-a mora biti nastavljeno jer bi u protivnom bio unazađen ionako drugorazredni njegov status na međunarodnoj političkoj sceni.

"Europa ima problem sama sa sobom, nema više europske Europe, ona ne znači gotovo ništa na prostoru međunarodne politike, izgubljena u vlastitim sporenjima, strahovima i zasadima nekadašnje geopolitičke veličine — ostaje politički i geostrategijski zatvorena u prošlovjekovnim okvirima", tvrdi euroskeptik Davor Domazet Lošo. Razumije prijezir SAD-a prema takvom statusu zastarjele Europe. Ponavlja tvrdnje Amerikanaca da "kada bi EU sada odlučio udvostručiti izdvajanje za oružanu silu na pet do sedam posto nacionalnog dohotka, trebalo bi mu 10 godina da stvori oružanu moć dostatnu da iziđe iz kluba ’drugorazrednih’". Za geostratega Domazeta položaj Hrvatske je jasan: za razliku od većine starih europskih država, naša zemlja se nalazi na istaknutoj geopolitičkoj točki — na sjevernom ulazu prvih vrata Euroazije, "gdje će biti definiran najvažniji svjetski geostrategijski interes idućih dvadesetak godina". "Mi stoga trebamo Europi više no ona nama", tvrdi Domazet, ponavljajući kako bez adekvatne oružane sile EU ne predstavlja ništa, budući da Amerika već sada ima sposobnost intervenirati na tri krizna mjesta u svijetu istodobno. On smatra kako Europu blokira stari egoizam sada drugorazrednih sila, na djelu je taština, nejedinstven odnos prema Jugoistoku Europe, primjerice, a "vrijeme teče". Malobrojni narodi, kao što je naš, moraju sami sebe osvijestiti, zaštititi svoja prirodna bogatstva, osmisliti i profesionalizirati dostatnu vojsku, postati partner i sudjelovati "tamo gdje treba", jer prvorazredne sile bit će SAD, Rusija i Kina.

Za razliku od Domazeta, oprezni eurofil prof. Anđelko Milardović, voditelj Politološkog instituta, žaleći što Hrvatska nije dovoljno snažna da bude neutralna poput Švicarske, smatra "kad već nemamo izbora, onda je bolje da partnerstvo potražimo u sredini kojoj civilizacijski pripadamo — dakle, EU. SAD, koji je civilizacijski "druga Europa", pokušat će destabilizirati EU putem Balkana i Velike Britanije. Cijepanje Europe na dva bloka oko rata u Iraku dokaz je te teze, drži Milardović. Za ovo područje EU još nema rješenja, no pozitivno je da je shvaćeno kako Hrvatska ne mora čekati sazrijevanje ostalih država regije. Činjenica jest da se oko vanjske politike EU ne može složiti gotovo ni oko čega i na djelu je interesno grupiranje po starim konfliktnim linijama. Novost je, međutim, interesno povezivanje Francuske i Rusije, kao i Njemačke.

Idućih dvadesetak godina EU će se konstituirati kao veliko carstvo od 500 milijuna ljudi, i već sada je to veliki problem. Kako izići na kraj s takvim carstvom, kakav oblik vladavine izabrati, uvećavanjem teritorija uvećavat će se i teškoće, kako će u tim uvjetima funkcionirati demokracija, hoće li "smetati"? "Slovenski ekonomist Mencinger navodi kako bi neprimjerena distribucija dobara unutar velikog EU-a mogla dovesti u konačnici do jugoslavenskog i sovjetskog epiloga", navodi Milardović. Tvrdi kako takvo carstvo može funkcionirati samo kao sustav mreže dislociranih funkcija. Dakle, decentralizacija, a opet da bude racionalna. To se može provesti "digitalizacijom funkcija" i uprave. "Digitalizirana" demokracija.

Stoga za njega nema velikih dilema — Hrvatska mora iskoristiti sazrijevanje EU strategije prema kojoj mi više ne moramo čekati u frustrirajućoj čekaonici Zapadnog Balkana. "Bolje i EU nego zapadni Balkan", tvrdi Milardović.

Euroskeptici, dakle, smatraju kako EU nema šansi u dogledno vrijeme postati prvorazrednim svjetskim igračem, dok oprezni eurofili ipak očekuju da će tijekom procesa stvaranja velikog "eurocarstva" biti pronađena i rješenja za ostvarivanje prvorazredne svjetske pozicije država velike Europe. Stvaranje osnova takve Europe, s obzirom na već prilično jasno gunđanje novopridošlih istočnoeuropskih država zbog svojega startnog drugorazrednog položaja unutar EU-a, sigurno je da ne može počivati na gubernatorskom stavu nekih starih članica EU-a prema njima. Stoga je vjerojatnije da sadašnje nervozno "trzanje" nekih vodećih ljudi hrvatskih vlasti — ima pokrića.