Hrvatskoj na međunarodnom planu, bez svake sumnje, ide iznimno dobro. Na velikoj europskoj sceni, sceni velikih poteza, Hrvatska je među zemljama zapadnog Balkana pokazala da može biti pravi hit i uspješan primjer. No, kako vrijeme odmiče, a pitanja integracija postaju sve preciznija, u hrvatskoj izbijaju integracijske dječje bolesti.

Kada se napokon izabere pregovaračka ekipa za EU, sasvim je izgledno da će se taj posao obaviti uspješno. Administracija i stručnjaci, tvrdi se, neće imati problema. No, čekaju nas civilizacijski i mentalitetni problemi. Političari u Hrvatskoj, bez obzira na to bili na vlasti ili u oporbi, i dalje o euroatlantskim standardima razmišljaju kao o pritiscima na Hrvatsku. S vremena na vrijeme, kada im voda dođe do grla ili se, pak, nađu na udaru kritike jer nešto nije napravljeno, riječ pritisak vole obogatiti pridjevom neopravdan, nepravedan. Takve teze imaju i svoje nastavke u izvedenicama koje su u stalnoj potrazi za razlozima tog strašnog i nepravednog pritiska. Tako na kraju ispada da ti birokrati u međunarodnim institucijama zapravo ne rade ništa drugo nego gledaju kako će napakostiti Hrvatskoj.

Golema je pogreška govoriti o standardima i kriterijima Europske unije kao pritiscima ili čak uvjetima. Zbog takve retorike hrvatskih političara neki nepristran promatrač mogao bi biti sasvim zbunjen - svi se političari silno trude dokazati da Hrvatska zaslužuje svoje mjesto u Europskoj uniji i NATO-u, no kada to treba konkretno dokazati, onda se koristi formula - Mi i Oni. Oni tamo nešto od nas traže, ali Mi smo mi i vidjet ćemo što od toga nama odgovara. Dok se u Hrvatskoj EU i NATO doživljavaju kao Oni a ne kao Mi, ključan cilj - istinska integracija (načelo zajedništva gdje jedna zemlja u velikoj i moćnoj skupini dokazuje svoju međunarodnu važnost i potvrđuje suverenitet) neće se dogoditi. Isticanjem nekih nacionalnih interesa, kao izlikom za bijeg od ispunjavanja obveza, ispada da su interesi Bruxellesa i Zagreba suprotstavljeni.

Zbog takva razmišljanja Hrvatska i dalje ima istinskih problema da se poistovjeti s nekim zajedničkim ciljevima integracija za koje tvrdi da želi ući. Europska unija, NATO, pa čak i strani veleposlanici, na koje je toliko ljut potpredsjednik hrvatske vlade Goran Granić, nemaju, dakle, nikakva razloga pritiskati Hrvatsku. Ona u EU i NATO želi ući, pravila koja je potrebno usvojiti da bi se to ostvarilo poznata su, a na Hrvatskoj je da odluči želi li ih prihvatiti ili ne.

Iskustvo tranzicijskih zemalja pokazalo je da im se integracija u EU i otvorenost tržišta isplati. Mađarska je 1990. izvozila 50 posto više od Hrvatske. Danas izvozi šest puta više. Ulazak u EU integracije stvar je odabira, a ne pritiska. Pritisak dolazi kasnije, i to kao politička i gospodarska izolacija, dovodeći državu u položaj koji diplomati zovu out in the cold.

Takvu retoriku hrvatski političari još nisu usvojili, a radije upotrebljavaju fraze o povijesnom »ne«. Jedan od prvih znakova da dijete nakon prve godine života počinje razmišljati svojom glavom i to jasno artikulirati jest kada roditeljima kaže »ne«. Međunarodni odnosi su ipak ponešto složeniji od takva stava. Hrvatska je svoje povijesno »ne« rekla ratu u Iraku pa nije ostala na istoj strani s koalicijskim snagama, no istodobno je ponudila svoje tvrtke za pomoć u obnovi Iraka. Kada se »ratni neprijatelji« preko Atlantika do kraja dogovore, bit će zanimljivo vidjeti na kojoj ćemo onda strani biti.

Slična je situacija i s NATO-om. Teško se, naime, shvaća kako je njegov sustav kolektivne obrane skrojen tako da se u obrambenim pitanjima blisko surađuje. Hrvatska u toj integraciji mora biti sposobna shvatiti da je NATO-ov prioritet ponuditi nešto kvalitetno u zajedničkom obrambenom planiranju. Zato se i teško prihvaćaju kritike iz Bruxellesa da Hrvatska još ima oružane snage koje su ustrojene na staromodan način teritorijalne obrane (čiji je temelj obrana od agresije susjednih država), a ne kao moderna oružana sila koja sudjeluje u kolektivnoj obrani.