SUKOB INTERESA - O ČEMU SVJEDOČE SLUČAJEVI ČAČIĆA, VRHOVNIKA, FIŽULIĆA...

Za vrijeme ove vlasti umnogome je smanjen kriminal pod patronatom države, ali to ne znači da su netragom nestale i zloupotrebe političke moći. One su poprimile mnogo suptilnije oblike kako bi politička elita zadržala prekomjernu kontrolu nad tokovima kapitala

Dick Cheney, sadašnji potpredsjednik SAD-a, bivši ministar obrane SAD-a u vladi Georgea Busha starijeg, u drugoj polovini devedesetih obnašao je dužnost direktora teksaške naftne korporacije Halliburton Co. Ta je, pak, korporacija, vlasnik tvrtke KBR koja će u obnovi Iraka raditi na popravku oštećenih naftnih instalacija i na instaliranju protupožarnih sustava. Prvi posao je težak milijardu, a drugi sedam milijardi dolara.

George Shulz, američki državni tajnik iz vremena Ronalda Reagana, bivši je direktor Bechtela, tvrtke koja je još 1983. napravila plan o gradnji naftovoda iz Iraka prema Jordanu, a pregovarač o tim poslovima s Bagdadom je bio sveprisutni Donald Rumsfeld. Drugi sastanak Rumsfelda i Husseina o izgradnji naftovoda, kako crnohumorno bilježi tjednik "Feral Tribune", održan je istog dana kada su Ujedinjeni narodi svijetu obznanili informaciju da Irak u ratu s Iranom upotrebljava otrovne plinove. Ugovor o gradnji naftovoda između tadašnjih prijatelja i političkih saveznika potpisan je 1988., nakon što je bojnim otrovima Saddam već pobio desetke tisuća Kurda. I sve je to bilo po zakonu.

Ovaj primjer, kao jedan od mnogih iz bogate zbirke kompromitirajućih ponašanja vladajućih političkih elita u liberalnim demokracijama, navodimo tek kao jedan od mnogih, ali svakako važnijih razloga zbog kojih u višestranačkim demokratskim zemljama izborna biračka apstinencija zadnjih pedeset godina postaje najznačajniji opći politički problem. Naime, za razliku od nedemokratskih zemalja u kojima raznorazni uzurpatori vlasti drže do zakona koliko do lanjskog snijega, političari i javnost u liberalnim demokracijama inzistiraju na strogom poštivanju demokratski izglasanih zakona.

U kontekstu naše teme problemi nastaju u dvjema ključnim situacijama od kojih se prva odnosi na stanje kad aktualni zakon ne zahvaća svu složenost i nijansiranost "prakse i stvarnosti" pa se onda koriste "rupe u zakonu", dok druga vrsta manipulacije plodno tlo nalazi u situaciji u kojoj se zakoni donose i tumače sukladno dnevnopolitičkim potrebama vladajućih stranaka i njihovih "jataka".

Naravno, od 1990. do 2000. HDZ-ov političko-ekonomski sustav nije baš mario za sofisticirane metode zloupotrebe političke moći i zbog toga smo imali priliku iz prve ruke doživjeti "prvobitnu akumulaciju kapitala" u njezinim najgorim oblicima. Međutim, dolaskom nove vlasti sirovu i vulgarnu pljačku zamjenjuju suptilnije metode. Blagotvorna je činjenica da je za vrijeme ove vlasti zabilježeno značajno smanjenje pljačke državnog proračuna, velikim je dijelom zaustavljena financijska devastacija velikih javnih poduzeća, da ne duljimo, umnogome je smanjen kriminal pod patronatom vlasti i države. No to ne znači da su netragom nestale i zloupotrebe političke moći. Zloupotrebe su samo poprimile suptilnije oblike kako bi u novim, regularnijim uvjetima politička elita zadržala prekomjernu kontrolu nad tokovima kapitala. Nije, naime, sporno da vlast treba imati kontrolu nad državnim financijama i poduzećima u državnom vlasništvu, sporan je način na koji se to radi.

Vladajući ministri tvrde da samo sudjelovanjem u nadzornim odborima mogu kontrolirati rad poduzeća u državnom vlasništvu, no čini se da baš nije tako. Rad državnih poduzeća bi se mogao i može se kontrolirati da uprave i nadzorni odbori tih poduzeća, koji bi se trebali birati javnim natječajem, šalju Vladi godišnje, polugodišnje ili čak kvartalne detaljne izvještaje o poslovanju. Time bi kontrola bila ostvarena, a politički dužnosnici bi bili, bar dijelom, oslobođeni apriornih sumnji u zloupotrebu moći.

Nakon ovog problema dolazimo do najosjetljivijeg područja kada je riječ o sukobu interesa kod visokih političkih dužnosnika. Zakon o sukobu interesa prošao je prvo čitanje, no veliko je pitanje hoće li konačni tekst zakona biti onako dobar kao što se svi nadamo. Za sada je to područje regulirano Zakonom o obvezama i pravima dužnosnika iz 1998., u kojem načelno stoji kako "U obnašanju dužnosti dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad državnog i javnog interesa". Međutim, je li "stavljanje privatnog interesa iznad državnog i javnog" ako tvrtka u kojoj neki politički dužnosnik ima vlasnički udio ponudi najbolju ponudu na javnom natječaju. Logični odgovor je — nije. Ali kako ćemo znati da kriteriji natječaja nisu raspisani baš prema mogućnostima te tvrtke? Treba li to pitanje riješiti na način da političar stupanjem na dužnost proda svoje vlasništvo u poduzećima, treba li mu zabraniti sudjelovanje u natječajima koje raspisuje država ili u kojima država posredno sudjeluje? To su pitanja koja nisu nimalo naivna.

U novoj vlasti najrazvikaniji primjeri zloupotrebe moći su oni bivšeg ministra gospodarstva Goranka Fižulića, predsjednika Hrvatskog sabora Zlatka Tomčića i ministra javnih radova Radimira Čačića. Fižulićeva tvrtka Goranka, u kojoj je on zamrznuo svoje dionice, tijekom njegova ministrovanja je kupila nekoliko atraktivnih poslovnih prostora u centru Zagreba, a on se osobno hvalio kako uspješnost njegove ministarske politike potvrđuje i činjenica da su njegova poduzeća poslovala uspješnije nego prije li je postao ministrom. Baš krasno. Ministar Čačić je uspješno odbacio prve optužbe koje su stizale na njegov račun dvije godine objašnjavajući kako više nije vlasnik poduzeća koje se sumnjičilo za sumnjive poslove. Ipak, Čačić nije demantirao činjenicu da tvrtka "Congama" u kojoj je dioničar dobiva poslove za državu, i to u vrijednosti od 58,5 milijuna kuna u posljednje tri godine. Nije tu bilo ništa protuzakonito, tvrtka je ispunila kriterije iz natječaja, ali... Zlatko Tomčić, pak, uvredljivim smatra čak i pitanja o toj problematici.

Predsjednik Sabora smatra kako je privatno vlasništvo privatna stvar svakog pojedinca, pa tako i političara, te da bi bilo kakvo ograničavanje političara u raspolaganju svojim vlasništvom bilo zadiranje u njegova ustavna prava. U javnost su prihajale informacije da je poduzeće Capital ing., u kojem je Tomčić najveći vlasnik s 22 posto dionica, sklopilo s Čačićevim ministarstvom tijekom 2000. i 2001. ukupno 15 ugovora vrijednih 1,54 milijuna kuna. Navodno je Tomčićeva tvrtka u vrijeme HDZ-ove vlasti s Ministarstvom obnove sklopilo 17 ugovora vrijednih 1,7 milijuna kuna. Također je sve bilo sukladno zakonskim propisima i uvjetima iz natječaja, ali... Treći primjer koji predstavlja zloupotrebu moći, jest odnos Vlade prema Damiru Vrhovniku, direktoru brodogradilišta "Viktor Lenac". Vlada je nedavno dala treće kreditno jamstvo tom poduzeću, a da nije to jamstvo bar simbolički, makar zbog "zapovjedne odgovornosti", uvjetovala smjenjivanjem Vrhovnika s tog položaja. I tu je sve po zakonu, ali...

Ovaj "ali" se nekima može činiti samo kao podilaženje jalnom puku, no specifična težina tog "ali" predstavlja pravu mjeru društvenog nepovjerenja prema političkoj eliti, ne samo u Hrvatskoj, nego i u mnogo razvijenijim demokracijama od naše. I zbog toga je pogubno pred tim "ali" zatvarati oči. Ako misle da će povjerenje birača steći tek procesuiranjem kaznenih djela koja su po izvedbi bila suptilna koliko i 180 kilogramski ultimate-fighter Bob Sapp, onda se Račan, Tomčić, Čačić i društvo grdno varaju. Tri godine im je trebalo da državno tužiteljstvo dovedu do te razine da se podigne optužnica protiv Nevenke Tuđman (miljenicu bivše vlasti, zna se zašto) čija je kriminalna radnja, bar prema predstavljenim dokazima i svjedocima, bila tako očita da bi optužnicu mogao napisati i srednjoškolac. Pitanje koje se logično postavlja jest: koliko bi im trebalo da donesu takve zakone i vode takvu kadrovsku politiku koja bi omogućila pravosuđu da sankcionira "mangupe u njihovim redovima"? Ovo pitanje je vječno pitanje svake vlasti, ali o kvaliteti njegova rješavanja umnogome se mjeri, ako ne poštenje, a ono vjerodostojnost te vlasti.