Splitski stomatolog Zvonimir Marković od demokratskih je promjena slovio kao uzoran političar, koji ni jednog trenutka nije mahao sa svojih 11 godina zatvora u prošlom režimu i statusom političkog zatvorenika. Svaka riječ koju su o njemu u povodu prekjučerašnje presude na Županijskom sudu u Zagrebu rekli, primjerice, Mate Granić i Dušan Bilandžić utemeljena je. I to da je umjerenih političkih stavova i to da je tolerantan i sklon političkom dijalogu. Isto tako, nije savijao kralježnicu ni kada su mu stavovi bili u koliziji sa stavovima neprikosnovenog autoriteta HDZ-a Franje Tuđmana ili većine u splitskom HDZ-u. Stoički je podnio političku marginalizaciju početkom devedesetih, kao što je prihvatio i svojevrsnu rehabilitaciju kada mu je sredinom proteklog desetljeća ponuđeno da udari temelje hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu.

Takva postojanost odnosno integritet nekoga tko se u Hrvatskoj bavi politikom gotovo je prava rijetkost. Čak se stjecao dojam da je Markovićev primjer premalo fokusiran u javnosti, istovremeno dok je »in« bilo popularizirati beskrupulozne političare premazane svim mastima, a koji su nam se nametali kao uzor sposobnosti i političke prodornosti. I tu bi trebalo staviti točku. Nakon presude Zagrebačkog suda, kojom je Marković nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora zbog zloporabe položaja i ovlasti za vrijeme dok je bio veleposlanik u SR Jugoslaviji, barem dio doživljaja Markovića u javnosti morat će se mijenjati. A na dnevni red, također, trebali bi doći i svi ostali slučajevi u kojima se isprepleću politika i pravosuđe.

Najprije, koliko god bio politički uzoran u svojim stavovima i odnosu prema drugima, Marković nije i ne bi smio biti lišen odgovornosti za svoj ukupan imidž dok obnaša neku političku dužnost. Deplasirano je stoga Granićevo zazivanje smanjenja kazne nakon što se eventualno na nepravomoćnu presudu bude žalio Vrhovnom sudu. Bivšem hrvatskom ministru vanjskih poslova koji je surađivao s Markovićem može biti žao bivšeg veleposlanika kao čovjeka koji je u jednom trenutku posrnuo, ali isticati njegov »politički kapital« kao olakotnu okolnost za počinjeno djelo brkanje je pojmova.

Ako je Sud na temelju relevantnih dokaza zaključio da je Marković kriv jer je sudjelovao u »transferu« oko 672 tisuće kuna s računa »Jadroplova« na njegov umjesto na račun države odnosno veleposlanstva u Beogradu, kako bi »sanirao« svoj stambeni kredit, to što je on u to vrijeme bio državni dužnosnik može biti samo otegotna a ne olakotna okolnost. Upravo zbog svoje javne funkcije političari su zadnji koji bi sebi smjeli dopustiti »luksuz« bilo kakve zlouporabe položaja. A to su stvari koje se i razvijenim demokracijama, gdje također ima pokušaja svakakvog muljanja, najstrože kažnjavaju.

Na drugoj je, pak, strani pitanje je li pravosuđe prema svima isto i koliko se sličnih slučajeva riješi i krivci budu kažnjeni. Možda je Marković upravo pomislio na to i onu čuvenu Orwelovu iz »Životinjske farme« da su »svi građani jednaki, ali su neki jednakiji«, kada je po izricanju presude izjavio da to »ne može shvatiti«, odnosno da je riječ o sramoti pravosuđa i osveti koja traje već deset godina. Činjenica je, koja naravno Markovića ako je kriv ne oslobađa krivice, da je u proteklih desetak godina iz državnih na privatne račune prebačeno na milijune kuna, a da se na prste jedne, eventualno dviju ruku mogu nabrojiti oni koji su uhvaćeni s rukom u vreći. Nije vrag da je u gotovo ogromnom broju slučajeva nedostajalo tako jasnih dokaza kao u slučaju Marković. Bit će da je svoje odigrao i politički pritisak odnosno »dogovor zainteresiranih stranaka« (narodski kazano korupcija), na što očito cilja i Marković, pa su pravdi isporučeni samo »naivci« dok se ostali kriju u zavjetrini neprobojnih »ortačkih ugovora«.

Hrvatsko pravosuđe mora profunkcionirati u cjelini a ne samo demonstrirati svoju »moć« povremeno na izoliranim slučajevima, ili od moderne Hrvatske neće biti ništa. To je zadatak koji moraju, svatko sa svoje razine, obaviti i pravosudna tijela i politika, prije svega radeći svoj posao profesionalno i svakodnevno uvjeravajući javnost da se zakoni ne smiju kršiti ma kako se zvao eventualni prekršitelj.