U listi od 4.000 pitanja koja je Europska komisija uputila Hrvatskoj da bi mogla ocijeniti njenu podobnost za prijem u EU, cijela se hrpa pitanja odnosi na korupciju i borbu protiv korupcije. Hrvatska je po vlastitim ocjenama uspostavila mehanizam za borbu protiv korupcije u liku Uskoka, Ureda za suzbijanje korupcije. Javnost je već duže vremena bombardirana slučajevima korupcije koje je razotkrilo »investigativno novinarstvo« još za vrijeme vladavine Tuđmanova režima. U tome su prednjačili tjednici Globus i Nacional, koji su razotkrili kapilarnu korupciju nacionalističkog režima – od ratnog profiterstva do vrtloga korupcije privatizacije, koja je dosezala do najviših vrhova državne vlasti, do obitelji pokojnog predsjednika. No hobotnica korupcije, kako je nazivaju eksperti, nije još izašla sva na vidjelo. Tu i tamo dođe do nekog sudskog procesa koji potom utihne, ili se pak procesuira neki minoran slučaj. Jedan od tih slučajeva je afera bivšeg hrvatskog veleposlanika u Beogradu, koji je novce iz donacije za zgradu veleposlanstva preusmjerio na svoj tekući račun da bi riješio svoje stambeno pitanje. Žalosno je to, što su i neki ugledni novinari pokušali minimizirati ovakav otkriveni oblik korupcije, koji je u to doba bio redovnom praksom. Sve što se htjelo ostvariti, ostvarivalo se takvim oblicima korupcije, privatizacijom državnih sredstava, pljačkom, olakim obećanjima državnih vlasti da će »srediti« stambena i druga egzistencijalna pitanja svojih lojalnih pristaša. Bivši hrvatski ambasador u SRJ može biti integralna osoba koliko to god hoće, ali čim je pristao na takav »aranžman« pogazio je svu svoju integralnost i srušio cijeli sustav moralnih vrijednosti na koji se pozivao u svojoj obrani. Za javnog dužnosnika nema nikakvih olakotnih okolnosti: dapače, treba biti samo otegotnih okolnosti. Jer onaj koji se bavi politikom mora biti itekako pod lupom javnosti: njegovo ponašanje postaje uzor za članove cijele zajednice, i zato su oči svekolike javnosti uprte u njega.

Ali korupcija nije prekinuta dolaskom nove, demokratske koalicije lijevog centra na vlast. Na stranu to, što je borba protiv korupcije bila mlaka i nedosljedna, a sve pod geslom »nećemo biti revanšisti«. Sada se, nažalost, vidi zašto je ova trenutačno vladajuća koalicija izbjegla radikalni i dosljedni obračun s korupcijom bivšeg, Tuđmanovog režima. O tome govore slučajevi sukoba interesa, koji su nedavno razotkriveni u jednom dnevnom listu bliskom vlastima. Ispada da je tvrka predsjednika Sabora Capital Ing. u 2000. i 2001. sklopila 15 ugovora s Ministarstvom javnih radova, obnove i graditeljstva vrijednih 1,6 milijuna kuna. Na drugoj strani, tvrtka ministra graditeljstva i obnove Radimira Čačića Congam d.d. dobila je od Ministarstva, kojemu je Čačić na čelu, 68,5 milijuna kuna vrijednih poslova, a od ukupnih sredstava izdvojenih za Program poticane stanogradnje dobila je 20 posto novca. Oba ova javna dužnosnika su čelnici dviju značajnih stranaka u pobjedničkoj koaliciji – Hrvatske seljačke stranke i Hrvatske narodne stranke. Na trećoj strani pak, u redovima SDP-a, menadžer Damir Vrhovnik potpisuje da će za sredstva državnog jamstva dobivena za »Viktor Lenac« garantirati vlastitom imovinom – koja je u međuvremenu prepisana na kćer. Ovaj treći slučaj više govori o moralnom liku čovjeka. Ali ova prva dva slučaja govore ne samo o sukobu interesa već i o korupciji, onako kako o njoj govore dokumenti EU i Vijeća Europe, s kojima će Europska komisija uspoređivati situaciju na planu borbe protiv korupcije u Hrvatskoj.

Slaba utjeha za to nam mogu biti slični sukobi interesa u razvijenim europskim zemljama, počevši od naših talijanskih susjeda. Hrvatska će biti mnogo rigoroznije vrednovana od ostalih zemalja, a moguće je baš da na polju suzbijanja korupcije i sukoba interesa političara dobijemo niske ocjene. Uzalud se trude, izgleda, takvi stručnjaci kao što su Ivan Kregar, koji je napisao knjigu o korupciji i predatorskom kapitalizmu kod nas; politolog Darko Pavičić koji je napisao izvrsnu knjigu o kriminalu hrvatske pretvorbe; pravnik Davor Derenčinović koji je analizirao nedostatnost pravnih instrumenata za borbu protiv korupcije u nas. Korupcija u Hrvatskoj predstavlja prijetnju svim temeljnim vrijednostima demokracije – vladavini prava, pravnoj i socijalnoj državi, načelu jednakosti građana pred zakonom, funkcioniranju tržišnoga gospodarstva, stranim ulaganjima, integraciji Hrvatske u EU. Zato javnost treba inzistirati, da se u ovoj predizbornoj godini sve političke stranke izjasne o korupciji u zemlji, ali i u vlastitim redovima, pa makar to bili i njihovi stranački čelnici. Ako se, primjerice, Vesna Pusić ne riješi Čačića, a Ante Simonić Tomčića, ili pak ovi svojih lukrativnih biznisa – uzalud im posao.