Nakon tolikih otkrića krunskih povijesnih i sudskih dokumenata i činjenica, ponavljati tisuću i jedan put tako krupne neistine, ne pristoji se niti običnom laiku, a kamoli osobi koja obnaša već više godina dužnost potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika njegova vanjskopolitičkog odbora. Vladajuća koalicija i na tom kadrovskom rješenju pokazuje koliko drži do digniteta Hrvatskog sabora kao i ugleda Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima / Tuđman je u cijelosti prihvatio Miloševićevu i Karadžićevu ponudu podjele BiH i razgraničenja između Republike Hrvatske i Jugoslavije linijom te podjele. Već u proljeće 1991. godine, znatno prije negoli je rat u BiH uopće i započeo i nekoliko mjeseci prije ulaska dr. Tomca u tzv. Vladu demokratskog jedinstva, Tuđman je odbacio politiku obrane suverenosti BiH i zamijenio je stvaranjem HR Herceg-Bosne i njena naknadnog priključenja Republici Hrvatskoj

Nedavno je dr. Zdravko Tomac, u povodu Vladine odluke o slanju dokumenata iz Šuškova arhiva Haaškom sudu, ponovio u svojem intervjuu, ne znam koji put (Vjesnik, 24.travnja), grubu i drsku neistinu »da je teza o agresiji Hrvatske na BiH neistina i povijesni falsifikat«.

Nakon tolikih otkrića krunskih povijesnih i sudskih dokumenata i činjenica, ponavljati tisuću i jedan put tako krupne neistine, ne pristoji se niti običnom laiku a kamoli osobi koja obnaša već više godina dužnost potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika njegova vanjskopolitičkog odbora.

Iznoseći nepobitne činjenice, nije mi namjera odmagati haaškim optuženicima, koji su, nažalost, slijedili promašenu i strateški pogrešnu Tuđmanovu politiku prema BiH, zbog koje sada neki među njima nezasluženo plaćaju visoku cijenu, jer je uzročnik njihovih optužnica napustio ovaj svijet, a neki na njihov račun vješto izbjegavaju položiti račune i ponijeti svoj dio odgovornosti, čak i veći od nekih nepravomoćno osuđenih.

Ponavljam, a to je i obilno dokumentirano, Tuđman je u cijelosti prihvatio Miloševićevu i Karadžićevu ponudu podjele BiH i razgraničenja između Republike Hrvatske i Jugoslavije linijom te podjele.

Tuđman je tu politiku i ponudu prihvatio još 25. ožujka 1991. na sastanku s Miloševićem u Karađorđevu, kasnije je podupirao realizaciju takve politike na više tajnih sastanaka najužeg vodstva HDZ-a u Zagrebu tijekom 1991., čak i na sam blagdan mira, katolički Božić te iste godine, a u siječnju 1992. na tajnim sastancima s Koljevićem i Karadžićem u Zagrebu dogovorio je međusobno priznanje Republike Srpske i Republike Herceg-Bosne, čiju su odluku o uspostavi potpisali svi vođe HDZ-a u BiH na čelu s Matom Bobanom i objavili je na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine u Grudama, zapadna Hercegovina.

Tuđman je svoja uvjerenja o tome da BiH ne može opstati kao Jugoslavija u malom kao i da je dogovorio njenu podjelu otvoreno priznao u siječnju 1992. tadašnjem američkom ambasadoru Zimmermanu na sastanku u Zagrebu koji je završio kao diplomatski incident, a kojem je prisustvovao i kumovao »nedužni« Hrvoje Šarinić, koji se danas pravi da ništa ne zna, a još je 1995. u proljeće i ljeto javno zagovarao kao nužnost, realizaciju, kako je on to izjavio »male velike Srbije«.

Sve naknadne interpretacije o sudjelovanju hrvatskih postrojbi u BiH kao postrojbi koje su branile suverentitet BiH, slale oružje Armiji BiH (iransko oružje koje se je dijelilo pedeset prema pedeset za Hrvatsku i BiH), oslobodile Bihać, padaju u vodu s činjenicom da se je to sve dogodilo u proljeće 1994., nakon ultimatuma i prijetnji sankcijama Vijeća sigurnosti i SAD-a i potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Međutim, sve Tomčeve neistinite interpretacije padaju u vodu i zbog činjenice da su Mate Boban i Dario Kordić prema nalogu Gojka Šuška još u travnju 1992. prisiljavali i ucjenjivali Blaža Kraljevića, generala HOS-a, zapovjednika zajedničkih postrojbi katolika i muslimana u BiH, da razoruža muslimane ili će doći do sukoba HVO-a s postrojbama HOS-a.

Nažalost, došlo je do krvave i bezobzirne likvidacije HOS-a i generala Kraljevića u Hercegovini već u kolovozu 1992., jer on nije htio prihvatiti Karadžića i Vučurevića za političke i vojne saveznike. HVO zabranjuje HOS na prostorima Herceg-Bosne već 25. kolovoza 1992., a napad na Jajce zbio se već u listopadu te godine. Zbog dogovora sa Srbima HVO je onemogućio dostavu bilo kakve vojne logistike braniteljima Jajca i ono je palo u četničke ruke a zbog te sramne kolaboracije pala je istodobno te 1992. godine i bosanska Posavina i mnoga druga lako obranjiva hrvatska i muslimanska područja u Bosni i Hercegovini.

O kasnijim uhićenjima, suđenjima, držanju deportacijskih logora i progonima vlasti tzv. Herceg-Bosne svih onih koji nisu pristali na Tuđmanov sporazum s Miloševićem, uzajamnoj vojnoj suradnji i opskrbi među postrojbama HVO-a i tzv. Republike Srpske, prijetnji Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju sankcija protiv Hrvatske u prosincu 1993., postoji golema dokumentacija, na temelju koje je protiv Tuđmana podnijeta i kaznena prijava 1997. i vođena istraga haaškog tužiteljstva sve do njegove smrti u prosincu 1999. godine.

Dr. Tomac očito nije slučajno potkraj prošle godine javno izjavio da je Tuđmanova politika prema BiH bila ispravna, i da je on bio u krivu kada mu se je suprotstavljao.

U strahu od istine, bojeći se svojeg dijela političke i moralne odgovornosti, opredjeljujući se za Tuđmanove agresivne ratne pozicije prema BiH, zbog čega je Tuđman s pravom dobio u svijetu nadimak »krvnikov (Miloševićev) šegrt«, upravo se dr. Tomac svjesno stavlja na stranu politike koja je značila najdublje djelovanje protiv hrvatskih nacionalnih interesa, politike koja je dovela gotovo do izjednačavanja u krivnji Republiku Hrvatsku s velikosrpskim agresorom, niza haaških optužnica protiv aktera te politike s hrvatske strane, a Tuđmana je samo smrt spasila da zbog posljedica svoje politike prema podjeli BiH ne pravi društvo Miloševiću u haaškom pritvoru.

Autor je predsjednik HSP-a 1861.