Janko Bobetko prema oporučnoj je želji svoj posljednji ispraćaj stilizirao kao sasvim prepoznatljivo političko događanje pa se prema njemu tako treba i odnositi. General nije želio otići u miru, svoj je sprovod pretvorio u provokativnu političku poruku. Tu intenciju spremno su prihvatili ljudi koje je smatrao svojim osobnim i političkim prijateljima, ali oni nisu išli mimo pokojnikovih zamisli.

Bobetko se odlučio za političku manifestaciju izborom ljudi koji će mu govoriti na pokopu, kao i izborom onih koji će mu držati počasnu stražu. Posljednji su uz njegov lijes u Zagrebu stajali umirovljeni generali, koji su se svojedobno upleli u nešto što je opasno mirisalo na pučističke namjere. Kruna političke instrumentalizacije vlastitog pokopa bila je Bobetkova želja da mu general Mirko Norac, pred hrvatskim sudovima osuđen za težak ratni zločin, nosi križ na čelu turobne povorke.

Da Norcu u Bobetkovom scenariju vlastitog posljednjeg ispraćaja nije trebala zapasti uloga političkog manekena, možda bi i sutkinja Ika Šarić odlučila drugačije. Da je Norac pozvan na dostojanstven i tihi oproštaj sa svojim ratnim drugom, vjerojatno bi odgovor bio pozitivan. Odbijanjem da mu odobri sudjelovanje u političkoj demonstraciji sutkinja Šarić ponovo se pokazala kao osoba s petljom. Jer se još jednom oduprla političkim pritiscima, koji su dodatno osnaženi izjavom premijera Račana da u takvim trenucima »ne bi previše inzistirao na krutoj formi«. Svojom je odlukom zapravo spasila dostojanstvo Bobetkova pokopa.

Iako se državnom čelništvu već odapinje otrovna kritika jer se uz odar glavnog ratnog zapovjednika Hrvatske vojske nije postrojilo u kompletnom sastavu, predsjedniku države i premijeru nema se što prigovoriti. Mimo najava Račan je ipak nazočio ispraćaju u Zagrebu, Mesić se izgovorio protokolarnim obavezama. Bobetku su odane sve državne počasti, svi državni čelnici ističu njegove zasluge u obrani Hrvatske. Premijer mu je svojom ekvilibristikom osigurao poštedu od haških izazova, čak po cijenu da zavadom s Haškim sudom cijelu zemlju izvrgne opasnim kušnjama. Zbog Bobetka je prekoračio svoje ovlasti, dajući garancije da mu optužnicu u bolnici neće uručiti.

Vlast nije mogla primjetnije sudjelovati u posljednjem oproštaju s pokojnim generalom iz dva razloga. Prvi je način na koji je Bobetko sam dizajnirao svoj sprovod. Vladajuća je ekipa poštovala te želje, iako joj nisu bile ugodne, ali je u njima s punim pravom odbila sudjelovati. Drugi je razlog haška optužnica. Može se o njoj misliti što god kome drago, može se – poput Sanadera – tvrditi da je Bobetkovo djelo bez mrlje, ali ona stoji kao nezaobilazna činjenica. Razumna politika, koja misli na budućnost zemlje, mora o tome voditi računa.

Svoj odlazak Janko Bobetko zamislio je kao posljednji, odlučni boj s Haškim sudom. Njegovi prijatelji i većina onih koji su ga ispratili sprovod su iskoristili za izražavanje desničarskih sentimenata, s latentnim optuživanjem aktualne vlasti, kao da mu je ona ispisala hašku optužnicu. Zato se htjelo Norca, zato je general Basarac, kao posljednji govornik, prenio pozdrave odbjeglog generala Gotovine, zato se na njihov spomen pljeskalo kraj otvorene rake. Uz svo dužno poštovanje prema pokojnom generalu, njegovom životnom putu i njegovoj ulozi u obrani zemlje, to ipak nije rat u kojem bi Hrvatska trebala sudjelovati.