Suradnja s Haškim sudom i povratak izbjeglica na vrhu su liste prioriteta s kojima predstavnici međunarodne zajednice i institucije sa sjedištem u Bruxellesu mašu kada god ocjenjuju stupanj približavanja Hrvatske EU. Pa i onda kada, kao u posljednje vrijeme, javno ističu napredak Hrvatske i potiču je da sve ozbiljnije i ozbiljnije nastavi tim putem.

Premda europski politički krugovi, na što podsjeća i voditelj misije OESS-a u Hrvatskoj Peter Semneby u jučerašnjem razgovoru za naš list, inzistiraju na tome da je problem povratka izbjeglica najvažniji, gotovo bi se moglo reći da je onaj s Haškim sudom kompleksniji i veći zalogaj za hrvatske vlasti. Stvar je jednostavna. Kada su u pitanju izbjeglice i njihov povratak, koliko god on bio povezan s »ljudskim faktorom« sklonim opstrukciji te materijalnim mogućnostima zbrinjavanja svih onih koji se nalaze u »povratničkom lancu«, činjenica je da se taj proces u političkom i provedbenom smislu ipak može »kontrolirati« i rješavati s malo više uloženog napora i dobre volje.

No, kada je riječ o suradnji s Haškim sudom, u igri je cijeli niz elemenata koji se trebaju posložiti da odnos hrvatskih vlasti i Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji postane uzoran i istovremeno prestane biti kočnica hrvatskom putu u europske integracije. Odnosi u vladajućoj koaliciji, stav opozicije, pravosuđe, haško tužiteljstvo i sama međunarodna zajednica tvore peterokut unutar kojega valja tražiti odgovor na pitanje kada će se haško breme skinuti s hrvatskih pleća.

U slučaju pokojnog generala Janka Bobetka na haškom ledu poskliznuli su se, prije svih, vladajuća koalicija i opozicija. Umjesto da pravovremeno i dostojanstveno odgovore na neizbježno, izvršavanje naloga Haškog suda o uručenju optužnice, zapleli su se u politizaciju koja, objektivno gledajući, niti je olakšala položaj već tada ozbiljno bolesnog generala niti je donijela ugled hrvatskoj politici. Zanemarujući »off the record« savjete iz Haaga o aktiviranju članka 59. Haškog tribunala kada su u pitanju bolesni ljudi, vlast i opozicija počele su igrati svaka svoju igru. Prvi su se opredjelili za »pravnu bitku« koja se pokazala iluzornom, a drugi za podgrijavanje antihaške atmosfere u društvu.

Rezultat je višemjesečni politički cirkus koji je Hrvatskoj oduzeo dragocjenih pola godine u utrci za ulaskom u EU, a efekti su mu bili nikakvi. Naposljetku je sve provedeno onako kako je moglo biti učinjeno još u ljeto prošle godine, bez nepotrebne kompromitacije u međunarodnim krugovima i davanja »papa in bocca« onima koji koriste svaku priliku da bi u svojim lobiranjima ustvrdili kako Hrvatska nije dorasla brzom i samostalnom putu u Europu.

Na drugoj strani, uskoro će se »obilježiti« druga godišnjica bijega generala Ante Gotovine, u čijem slučaju, čini se, nije bezgrešna ni međunarodna zajednica. Bivši francuski legionar krije se od hrvatskih vlasti, s još uvijek neponištenom francuskom putovnicom. Proteklih godina iz međunarodnih krugova, onih izvan hravtskih granica kao i onih unutar nje u dijelovima diplomatskog kora, naslušali smo se izjava i glasina o tome da postoje podaci i svjedoci o Gotovininom skloništu i njegovim kretanjima, ali kada god se dođe do odlučnog trenutka »zatvaranja kruga« pokazuje se nepouzdanost tih informacija.

Štoviše, mnoge od njih smjerale su na zavaravanje odnosno odvođenje na krivi trag. To je bio razlog da je za vrijeme nedavnog posjeta glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Zagrebu morao reagirati i ravnatelj policije Ranko Ostojić skrenuvši uvaženoj gošći pozornost i na tu dimenziju problema. A upravo je slučaj Gotovina, to izričito tvrde svi koji procjenjuju rejting Hrvatske na međunarodnoj sceni, ključ za njenu valorizaciju. Drugim riječima, dok se taj slučaj ne riješi, Hrvatska ne može očekivati bitniji iskorak prema EU, makar ispunila sve sadašnje obaveze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ili prošla test Europske komisije koja mora donijeti odluku o kandidaturi za punopravno članstvo u ovom savezu država.

Neki domaći krugovi skloni su tumačiti kako je najava Carle del Ponte da će u Hrvatsku biti upućene nove optužnice samo pritisak na državne strukture da se maksimalno i bez ostatka posvete potrazi za Gotovinom. No, davno su prošla vremena kada se činilo da takvo nešto nije moguće i kada je predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, baš u povodu podizanja optužnice protiv Gotovine i Rahima Ademija, izjavljivao da »ne dao Bog da u Hrvatsku stigne nova optužnica«. Nove bi optužnice doista mogle stići u Hrvatsku, ali kada – to je nemoguće odgonetnuti. Svjestan je toga i potpredsjednik Vlade Goran Granić, koji je u razgovoru za naš list prije desetak dana ustvrdio da će u slučaju novih haških optužnica hrvatska Vlada »predati optuženika, odnosno pokrenuti postupak za izručenje«, ma tko bio optužen.

Je li ova Granićeva izjava znak da je vlast konačno presjekla gordijski čvor unutrašnjih slabosti i neodlučnosti, svjesna uloga suradnje s Haškim tribunalom u njenoj percepciji unutar Europske unije, vidjet ćemo uskoro, odnosno kada se pojavi neka nova optužnica. U svakom slučaju, ovakvim pristupom ne samo što će se smanjiti međunarodni pritisak, nego i manevarski prostor za igre u Hrvatskoj i oko nje u kojima su, sudeći prema Granićevoj diplomatski neuvijenoj tvrdnji koja je izazvala i dosta reakcija, sudjelovali i neki strani diplomati.

Svoju političku zrelost mora pokazati ne samo koalicijska vlast nego i opozicija. U ovo predizborno vrijeme već se može jasno vidjeti da će mnogi nastojati graditi svoju poziciju i krenuti u pridobijanje birača na stavu prema Haagu. Ako to postane jedno od ključnih pitanja, pitanje koje može zavisno od protivljenja »daljnjim pritiscima« ili naglašenoj kooperativnosti shodno međunarodnim pravnim aktima koje je potpisala Hrvatska biti temelj za predizbornu i postizbornu polarizaciju, teško se možemo nadati dobrome. A bez konsenzusa i o Haškom sudu, teško da je moguć i bilo kakav valjan konsenzus o Europskoj uniji. Sve će ostati na riječima koji u krugovima EU bez konkretnih djela neće značiti ništa.